BOLONJA FOR MEN -program studija
Došlo mi na mail...
"BOLOGNA FOR MEN - program studija Novi program na Sveučilištu u Zagrebu (za muškarce) prema Bologni Program studiranja za muškarce Model 1: (30 ECTS) 1. Naučiti živjeti bez mame (2000 sati) 2. Moja žena nije moja mama (350 sati) 3. Kako shvatiti da je nogomet samo sport (500 sati) Model 2: (30 ECTS) 1. Ne biti ljubomoran na svoju djecu (500 sati) 2. Ne pričati gluposti kada moja žena ima posjetu (50 sati) 3. Kako prevladati sindrom daljinskog upravljača (550 sati) bonus: 4. Ne urinirati oko školjke (167 sati + praktičan rad) 5. Kako shvatiti da se cipele neće same prebaciti u ormarić (800 sati) 6. Kako naći put do koša za prljavi veš, bez da se putem izgubi (500 sati) 7. Kako preživjeti prehladu bez drame (100 sati) Model 3: (30 ECTS) 1. Kako ispeglati majcu u manje od 2 sata (praktičan rad) 2. Probavljati bez podrigivanja, dok ona pere suđe (praktičan rad) Model 4: (30 ECTS) 1. početnički stupanj: kućanski aparati (prikaz sa dijapozitivima) - ON....upali - OFF...ugasi 2. napredni stupanj: Moja prva Maggi juha bez da iskipi (praktičan rad) TEME ZA DISKUSIJU: (s obzirom na kompleksnost tema, na raspravi može biti najviše 8 kandidata) Tema 1: Peglanje - od veš-mašine do ormara... taj misteriozan proces Tema 2: Opasnost pri punjenju posudice za led (demonstracija i dijapozitivi) Tema 3: Ti i elektrika - ekonomske prednosti kada se zove majstor Tema 4: Posljednja znanstvena otkrića - kuhanje i odnošenje smeća NE izaziva impotenciju Tema 5: Iako si u braku s njom, smiješ joj kupiti cvijeće (razgovor s psihijatrom) Tema 6: Papir za WC - da li papir sam izraste na držaču za papir? Tema 7: Kako spustiti poklopac školjke - korak po korak (video konferencija s Harvarda) Tema 8: Deterdženti - doziranje, upotreba (praktičan rad se izvodi na otvorenom) Tema 9: Osnovna razlika između košare za prljavi veš i poda (laboratorijski pokus) Tema 10: Muški kao suvozač - da li je genetski moguće da ne komentira kad ona parkira? Tema 11: Komunikacija: mentalne vježbe za razumijevanje, ako je nešto u ladici, da se ne pita "a u kojoj?" nego pokuša sam pronaći Tema 12: Da li šalica za kavu može sama preletjeti do sudopera? (praktičan dio vodi David Copperfield)" |
Zanimljivo - bježim!
Ma na tom blogu mi je previše zanimljivo... evo u dva dana sam provela nekoliko sati ovdje, a kao što rekoh... vremena nemam... još za sada!
I zato povlačim se opet na izvjesno vrijeme! Kad završim ovo nešto što radim, onda ću si dati oduška, a do tad, Pozdrav! |
Humor!
Igor je tako duhovit...
malo sam razmišljala, i zaista je lijepo što me i nakon toliko godina i dalje nasmijava svojim šalama! Lijepo je kad se odmah u sedam ujutro nasmiješ... lijepo ti počinje dan! Ma nisu to vicevi... to su naprosto komentari iz života! Koliko se parova može nasmijati na sljedeću situaciju! Ženo, nemam više ispeglanih košulja, ovo mi je zadnja! Dobro da sam si puno ispeglao zadnji put! To sam ti ja puno njih ispeglala... Aha, al ja sam ih ispeglao u novoj eri! |
Evo me!!!!!!!!
Već treća godina kako su djeca na faksu.......
Za novu godinu su bili kod kuće... A joj, svaki put zaboravim što znači spremati za njima. Tko mi je kriv, kad sam ih tako navikla... Kad su otišli... u kući je bio urnebes... sat i pol sam sklanjala stvari okolo... Kad se Tea javila Igor joj je rekao... evo mama je upravo uklonila sve tragove... Ma to su ipak samo fizički tragovi.... Da, nisam vam pričala, Teica je upisala onu svoju arhitekturu... koju je tako željela... Ma zapravo napisala sam ja jedan dugačak post o tome... ali se izbrisao, i nisam imala volje ponavljati to... Eto, reči ću samo... uzbuđenje je bilo strašno, strah je bio ogroman... i upisala je kao prva na listi... sreća je bila nemjerljiva! A, Alan nam je sretno zaljubljen (za sada)... eto to su najvažnije stvari koje su trenutno aktualne kod mene... ma ima još puno toga... a najbitniji je stalni nedostatak vremena! |
Evo me opet!
Pozdrav svima!
Dakle, dugo me nije bilo! Dugggooo! Toliko dugo da su već valjda svi koji su bili u posjeti na mom blogu odustali od pisanja. Ali neka... konačno sam uspjela ući u svoj blog jer sam zaboravila i lozinku i sve ostalo... ali snašla sam se! I opet nemam baš vremena pisati, ali bar da pozdravim... i kažem da sam živa. Ali pisat ću... pa da povremeno ću ukrasti malo vremena... Pozdrav za sada! |
...Vrijeme leti!...
Zaista me dugo nije bilo…
Nekako, kao da je pravilo… kad imaš nekog posla… imaš ga masu odjednom! U zadnje sam vrijeme… uz sve ono što inače radim… odradila puno fizičkog posla! I… lagala bih da kažem da nisam uživala u tome… A proljeće je pravo vrijeme kad mogu izaći u dvorište…urediti svoje cvijeće… radili smo kamenjar… čak smo i rezali vinograd!!! Tata sve manje može sam… i odlučio je organizirati radnu akciju… Igor, ja, Alan, moj brat i njegova žena… svako po malo… tata je bio više nego sretan što smo pristali da nas nauči… ma i nije to neka velika mudrost… i naravno dvanaest ruku to može mnogo lakše nego dvije!!!! Bravo za nas! I… Teica je imala maturalnu… moja princeza! Čovječe, kako te nekada dovede do ludila… Sve je pripremila na vrijeme… Baš joj je bilo stalo da blista… sve je bilo savršeno… haljina… cipele… ogrlica… naušnice… torbica… frizura… šminka… i onda problem… haljina je na bretelice… kozmetičarka joj je lijepo uredila čak i dekolte, ali kad se ona pogledala u ogledalu… dekolte je bio svijetliji od lica… UŽAS! I…Tea… pa rekla ti je kozmetičarka da tako mora biti… Teice… savršeno izgledaš! Ne… ona jedva zadržava suze… da ne uništi šminku… I onda Igor… pa Tea što ti je? … Pa sve ti je super… Pa onda Alan… Tea ti nisi normalna… I suze… ma što suze… jecanje… Jao, kako je to grozno… sve smo napravili da joj sve bude savršeno… I onda ju vidiš tako nesretnu… I to bez ikakva razloga… Baš stravičan osjećaj… Igor je poludio… on i Alan su otišli gledati tenis… Ako ju tješim ili pokušam razuvjeriti… ne vrijedi… Što sam… izvikala sam se na nju … namjerno! Bolje da je bijesna nego nesretna… Da… upalilo je… Ubrzo je prestala plakati… Mama… nokte… francusku ili ovaj plavi sa trakicama i kamenčićima? Plavi … prekrasan je… proziran pomalo… lagan… kao sjenilo… Francuska je previše obična… trebaš nešto u svom stilu… Ej, savršeni su ti!!! Mama… ej… pogledaj… ma svaka čast kozmetičarki… ništa se šminka nije pokvarila… Blistala je na maturalnoj… bila je prekrasna… bila je prezadovoljna… I komentar je bio da je bila najljepše i najukusnije uređena… Svi dečki su joj to rekli… naravno… Pa neće valjda cure… To je svaka cura mislila za sebe… U glavnom… prošlo je… I to je prošlo dobro!!! Čovječe… koliko joj je to značilo! |
...In memoriam!...
Alan ima problem!!!
Saznao je da će se 4.04. održati memorijalni turnir u čast njihovog trenera…. A on ima ispit u tom tjednu!...Ne može biti na dva mjesta istovremeno!... A neke stvari u životu ti naprosto puno znače! I ja, kad sam čula za turnir, suze su zaželile krenuti! I uvijek se sa tugom i ljubavi sjećamo te divne osobe! I pitamo se zašto uvijek prvi odlaze oni najbolji! Prošlo je već skoro tri godine! Godinu dana nakon što im je trener umro… to tako žalosno zvuči…a zaista je tužno kad se to dogodi… Alan i Tea nisu uzeli reket u ruke! Tek nakon dosta vremena ponovo su počeli uživati u tenisu! Kroz tenis, turnire, treninge, Tea i Alan su odrastali. To je bila jedna konstanta u njihovom životu. Gledajući treninge, gledajući njihove mečeve, gledala sam kako dišu. Gledala sam kako se uklapaju u društvo, gledala sam kako gledaju na sebe. I danima sam gledala njihovog trenera kako se trudi, kako smišlja sve moguće načine da prodre do njihove svijesti sa nevjerojatnom dozom strpljenja. I tako, ti treninzi i u prvom redu njihov trener, pomagali su nam odgajati djecu u svim mogućim situacijama. Da se nauče nekoj disciplini, da nauče pobjeđivati, da nauče gubiti, da se nauče družiti, da nauče poštovati drugog, da se nauče izboriti za sebe i još puno, puno toga im je tenis dao. I zato kažem da je tenis život u malom, jer to je zaista tako. A dobar trener je njihov uzor, autoritet, prijatelj, savjetnik, psiholog i psihijatar ako treba. I često trener može napraviti neke stvari i bolje od roditelja. Gledala sam trenere kako viču, psuju galame na svoje igrače, u nogometu, odbojci, rukometu. I uvijek sam se pitala kako sad očekuju da će oni dobro igrati. I znala sam gledati Teu kako se nervira dok joj ne ide i često sam razmišljala kako skidam kapu njenom treneru koji sa svim tim uspijeva izaći na kraj. I za svu tu ljubav i pažnju koju je pružio našoj djeci… ja samo mogu reći HVALA… i nevjerojatno sam tužna što ga nema više ovdje… jer njegova djeca … moraju rasti bez njega… život je tako nepravedan! |
...Dan žena!...Majčin dan!...
Mojoj generaciji na "Dan žena" ostaje uspomena iz djetinjstva. Za nas je to bio prvenstveno "majčin dan"!
Zapravo, glupo je da pišem u množini! Ja to tako osjećam! Za mene je to zapravo uvijek ostao majčin dan! I jučer... glavno mi je bilo posjetiti i odnijeti neku sitnicu mojoj mami i Igorovoj mami! Našoj djeci to već nije to! Kad su bili u nižim razredima osnovne, još uvijek se to njegovalo kao takvo ... i sjećam se lijepih pjesmica koje su djeca pisala...i čestitki koje su se sa puno pažnje izrađivale i pisale!...Nisu to nikada bile kupljene , nego nacrtane ili na neki drugi način osmišljene čestitke... ali poslije je to prekinuto ... u strahu od "crvenih ostavština komunizma"!... Kako ljudi često rade gluposti!...Nešto tako lijepo nikako se nije smjelo prekidati! Ja ću vam napisati lijepu pjesmicu koju sam ja dobila od svoje kćerkice za "majčin dan" prije o-ho-ho godina! I čuvam čestitke koje su oni izrađivali kad su bili mali!... A u albumima moje mame... počasno mjesto imaju moje i bratove čestitke izrađene prije puno, puno godina! Lijepe stvari ne bi trebalo mjenjati! Znam da je Dan žena nešto drugo... ali za mene je to bio i osatao majčin dan! MAJKA BIĆE NAJMILIJE Majka je dobrota, majka je ljubav, majka je ljepota. Majka je sve što imaš, majka je sve što znaš. Majka svoje dijete voli najviše na svijetu. Ja svoju majku sanjam svaki dan i to mi je najljepši san. Ona je toplija od sunca i ljepša od ruže, a njeni otkucaji srca oko mene kruže. |
...Shvatiti...bolje ikad nego nikad
01.03.2006., srijeda
Nekada ti je potrebno četvrt stoljeća da shvatiš neke stvari!!! Tek sam nedavno povezala sve što se može povezati! Igor je neki dan komentirao kako je Vanja kupio auto da bi se mogao vozikati sa mnom okolo dok je on bio u vojsci...ne bi li me vratio… I sjetila sam se večeri kad smo se Igor i ja svađali…ma ne baš svađali… ali sjećam se osjećaja koji je tada ostao… onog kad hoćeš sve pobacati iz sobe!... A ništa mi nije bilo jasno… nisam znala čemu rasprava!...Igor mi ništa nije rekao konkretno! Dakle… Igor je bio u vojsci… Vanja je kupio auto i zaista smo se vozikali okolo…Dino, Sara, Vanja, ja, Doris, Goran, Damir… I neki dan sam rekla Igoru… pa sad sam sve shvatila… Tebi je Damir rekao da se ja vozim okolo sa Vanjom…jer da… u njegovom autu smo bili uvijek Dino, Sara i ja… a Damir je vozio ostale! I…Igor je završio u bolnici… dobio je napad sličan epilepsiji… poslije je sve bilo u redu…ali dosta dugo je bio u bolnici na ispitivanjima… I sad mi je jasno zašto mi je Igorova sestra rekla da je Igor pod velikim pritiskom zbog Vanje i mene… jer on mene jako voli… ništa mi nije bilo jasno, jer i ja sam do ušiju bila zaljubljena u njega… ja sam ostavila Vanju zbog Igora! I…nisam ja ni pomišljala na bilo šta sa Vanjom… ali zaista je tako izgledalo…a, on nije rekao ništa konkretno… A, tako je lijepo kad imaš jedan dnevnik… u njemu sve piše… i onda nakon četvrt stoljeća povežeš stvari… ali da mi je Igor odmah rekao što ga muči… pa…zapravo i ne znam što bih mislila tada…da li bih ga shvatila… da li bi on mene opteretio tim stvarima… jer… nije mu ni preostalo ništa drugo nego da mi vjeruje! I… sad ću vam napisati izvatke iz tog vremena!... Ponedjeljak, 22. 11. 82. Jutros sam se probudila s nekim tupim osjećajem. Osjećala sam u sebi neku nervozu. Igore, ne mogu podnijeti svađu. Glupo je, kopka me... po želucu mi se prevrće ona prepirka... Da, baš tako je osjećam! Niti u glavi, ni u srcu, nego u želucu. I nije razlog tome, povod za prepirku, nego je razlog svađa kao pojava... kao način reagiranja. Tolerancija... Igore, znaš li ti što je tolerancija? Poštivanje tuđeg mišljenja? Svoje mišljenje ti mogu dokazivati ne negirajući kategorički tvoju tvrdnju, nego pokušavajući prvenstveno sebi objasniti zašto ti tako misliš. Igore... ja te molim, da imaš za mene dovoljnu dozu tolerancije, pa čak i ako nekada misliš da nešto nisam napravila kako treba... I ako sam razbila čašu... i ako sam razbila auto... i ako mi je pregorio ručak... i ako sam rekla neku glupost... ja uvijek mogu razmisliti o svemu... ako mi se lijepo kaže. Ali, ako se bilo što čovjeku kaže predbacujući, to automatski izaziva želju za otporom... a kod mene još i okretanje u želucu. Vidiš Igore... prihvaćanje nasuprot otporu. Da... tolerancija je strahovito važna stvar u odnosu među ljudima. I uvijek postoji način da kažeš točno ono što misliš, ali da pri tom ne povrijediš onu drugu osobu. Znaš, uvijek je važno ne baciti iskru... jer kad se javi iskra, onda sve lako plane! Igore! Da li znaš da te volim? Dugo nisam znala to! Sada želim da ti priznam... I molim te da mi vjeruješ to. Da te volim ko što ljudi mogu voljet jedan cvijet. Da te želim kao oni, što htjeli bi da njihov cijeli je svijet! Igore, mogu razumjeti tvoju reakciju. Tvoj način razmišljanja bio je »Toliko smo već zajedno, a ne poznaješ me.» Ali nije tako, poznajem te, mislim da te poznajem. Stvar je jednostavno u jednom krivo ili dvosmisleno upotrijebljenom pojmu i još možda u nekom «gluhom telefonu». A možeš li ti razumjeti mene? Možda će sve ovo pomoći da se još bolje razumijemo. Mislim da je bit svega koliko želimo i koliko smo u stanju da se prilagodimo jedno drugome. Znaš šta, dobro je na ovaj način promatrati svaku stvar. Kao iz nekog trećeg ugla. Puno se doznaje o sebi i o drugima. Sigurna sam da ti voliš razmišljati na ovaj način, ali čini mi se da ne želiš uvijek sva razmišljanja podijeliti sa mnom. Ako ti meni čak i kažeš, da sve prihvaćaš sa određenom rezervom... onda se meni logički nameće misao da mi nećeš reći sve što misliš. To znači da osjećaš određeno nepovjerenje prema meni, a to nikako ne mogu prihvatiti. Igore, ja ne prihvaćam selekciju – ovo da, ovo ne! Jednostavno zato jer to onda nije ono pravo. Ja moram imati povjerenja i sigurnosti da ti mogu reći sve, da ćeš naći dovoljno razumijevanja za sve što ti kažem. Ja, u jednu ruku, znam tvoj način razmišljanja. Ti misliš ovako o nekoj konkretnoj situaciji: «Činjenice znamo i jedan i drugi, ja razmišljam logički o toj situaciji. I ti razmišljaš logički, a logika je samo jedna, prema tome mi smo sigurno došli do istih zaključaka... pa zašto da ti ja onda govorim nešto što i ti znaš. « Kad bi se ja toga držala ja ti ne bih trebala pisati ništa od ovoga što sam ti do sada napisala, ali svaki čovjek ima svojih osobnih nijansi u razmišljanju i ne misle svi uvijek na isti način. Igore, ovo sve ima svrhu uspoređivanja mišljenja. Znaš, ponekad se upitam zašto ovo sve pišem, pa i ti sam vjerojatno dolaziš do istih zaključaka, a sa druge strane postoji odgovor. Možda, ili vjerojatno nisi razmišljao baš o tim stvarima, i onda ovo služi kao poticaj na razmišljanje, jer prva faza povezanosti je razmjena činjenica, ali razmjena mišljenja je još nešto daleko više. HRAM LJUBAVI Mislim, često mislim na tebe Glavom, glavom zidam zid Kom niko, niko neće nauditi Ja sam hram, našoj ljubavi hram Pjevam, često pjevam o tebi Pjesmom pričam život svoj I niko, niko mi neće nauditi Ja sam hram, našoj ljubavi hram A tebe, tebe nema I sve je u rukama mojim Ja se pjesmom bunim Ja se ljubavlju borim Ničeg se ne bojim, ničeg se ne bojim Mislim, često mislim na tebe U duši sadim maline Njima niko, niko neće nauditi Ja sam hram, našoj ljubavi hram Sada bi mi strahovito puno značilo da dobijem tvoje pismo. Mili... sada te trebam. Sada! Znaš li kako se osjećam? Tako da bih pobacala sve oko sebe! Igore, puno te volim... i osjećam se nekako izgubljeno u ovom trenutku. 23. 11. 1982. god. Draga Marina! Nemam puno vremena za pisanje i razmišljanje, ali okolnosti su takve da ti se moram javiti. Ne znam što ti sve može upasti u onu tvoju ludu glavicu, zato: 1.Miki, puno te volim! 2.Ono veće se nismo svađali! 3.Ono smo veće pričali! 4.O onoj večeri, nema potreba da išta pišem, jel' tako? 5.Ako te išta zanima o onoj priči i mom ponašanju te večeri pogledaj 1. točku Miki, nemoj se ljutiti. Znaš i sama kako si tvrdoglava... i da mi se ništa ne može dokazati. (ha). Idealan smo par. Vjeruj mi, moj jedini ratni zadatak i zadatak pred Bogom je da sačuvam tvoju dominaciju nad mojom dušom i tijelom. Znam da ću zbog tog moga ega počivati u paklu, ali baš me briga. Hvala prirodi na tvom postojanju i neću te dijeliti ni sa kim. Borit ću se za tebe protiv cijelog čovječanstva ne žaleći žrtve... pa makar u toj borbi i život dao. Da. I zato dok god ti budeš ti, ja ću biti tvoj, jer ja sam, Miki uvijek ja. (ha, ha) Eto, prošao me je napad. Što da ti sad pišem? Da. Spomenuo sam Boga, a pošto ti... kako čuješ, tako misliš... moram ti objasniti. I sama znaš da jedino poštujem ljubav. Biti voljen i voljeti najsvetije su mi stvari na svijetu. Zatim spomenuo sam – život dao - ! Ako je meni cilj da si moja, tj, još veći... da sam tvoj, što ću ti onda onakav bez života. Jel tako? Al nek stoji onako, ljepše zvuči. Marina! Iako sam moralno i društveno politički odgovoran, malo vam zavidim. Nije to toliko strašno. Drago mi je što idete na izlet i želim vam da se što ljepše provedete. Uživaj Miki, za inat najviše od svih njih. Budi sretna, jer tada sam i ja najsretniji. Pozdravi sve i možete mi napisati neko zajedničko pismo. To važi i za Adrianu i Borisa. Njih nisam dugo vidio pa bih htio makar čuti, tj. pročitati što misle i kako žive. Miki, nekako mi se čini da nisam baš onakav kakav bi htio da sam. Vidiš, draga teta... tvoja mama, više mi ne izgleda onakva kakva sam ja htio da ne bude. (nije lako...dok čitaš ne tumbaj riječi). Znači da mi tvoja mama liči na svaku tetu mamu koja ima tebe. Mogu joj zavidjeti sve mame, jer samo ona ima tebe. Ali zato samo moja mama ima sina mene. P.S. Blago mojoj mami. Miki! Jedina utjeha mi je to što mislim da me voliš. (To je nova rubrika «tuposti») Miki, jučer sam za marendu mijenjao, tj. dao moj sok i kekse za njegove kekse. Umrli su od smijeha. Inače, jučer smo bili na gađanju. Gađali smo nešto jako malo, ili je bilo jako daleko, ne znam što je... ali su rekli da sam ga i pogodio. Još me rame i noge bole. Civili, tj. Galužani, sretan vam praznik i lijepo se provedite. Marina! Izgleda da sam teže bolestan jer nekako prema svima osjećam ljubav. Miki, I KUGLO ZEMALJSKA, voli vas sve Igor! P. S. Ne budi ljubomorna, brzo ću ozdraviti, a onda ćemo opet biti samo ti i ja. - 21:08 - Komentari (12) - Isprintaj - # vidis kako se neke stvari slegnu kada nisu vise aktualne...a ja bi htjela da meni netko napise tako lijepo pismo kao sto si ga ti dobila...a jos nesto...vidis li kako muskarci ne zaboravljaju, samo sute, ma sve bi ih tukla, ali ipak, samo je velika ljubav sacuvala da to ne pukne, onda kad je bilo u opasnosti...blago tebi :-) (mala_chi 01.03.2006. 21:52) joj TAK JE LJEPO KAD NEKOGA VOLOS I POGOTOVO AK VAM JE TALJUBAV UZVRACENA...JA OBICNO SVOJE DNEVNIKE VOLIM SPALITI KAD IH ISPISEM, ALI SAD CU IH MOZDA SACUVATI, PA JEDNOGA DANA, MI MOZDA POSLUZE ZA OVAKAO NESTO..AJDE PUSA UZIVAJ (LONELY 01.03.2006. 22:29) ...dnevnik prije bloga...fantastično...dubinsko iščitavanje slijedi...najljepši pozdrav... (vrtlar_i_književnik 01.03.2006. 23:13) Joj, joj, slabosti, ime ti je muškarac. Da išta vrijede, priroda bi im podarila mogućnost da rađaju djecu. Evolucijski gledano, ionako će izumrijeti kao suvišan alter ego cijele vrste. (lijecenikatolik 02.03.2006. 01:53) 82. godine? proslo je 14 godina od tada?? uh...ove zapise nisam od prve skuzila, koji kome pripada i tko je zapravo tko. al budem, valjda...;)) (louisa_chocolate 02.03.2006. 13:41) aha...jasnije. ;* (louisa_chocolate 02.03.2006. 13:43) Prošlo je dvadeset četiri godine od tada...! ...Pozdrav! (tinns 02.03.2006. 15:21) 24 godine... majko mila... ... ... ... (moix 02.03.2006. 15:53) JJao ništ ne kužim... :) (:::josipa::: 02.03.2006. 18:16) 24 godine. :))) ja tada nisam niti bila u planu... i ljubav je predivan osjećaj! nadam se da ću je uskoro osjetiti. pozdrav! (aibreann 03.03.2006. 01:22) ...dugacko...ali mislim da sam uglavno shvatila...poosa velika...uzivaj... ;) (white_witch 03.03.2006. 22:52) četvrrt stoljeća. ajme. (maja 04.03.2006. 20:08) |
...Sretno Valentinovo!...
Kad je Teica jučer došla kući… zazvonio je telefon! Zove Lidija… Je li bila kutija? Ona nije bila u školi!
Za čas zove Alan…Jel bila kutija? Ne, nije bila … Ana ju svake godine stavi, a ove godine nije imala vremena!... I nitko ju nije stavio! Tea se ljutila… ma zašto se nitko drugi nije sjetio… pa ne mora uvijek Ana misliti o svemu, nije ona jedina profesorica u školi! I evo…. Nije bilo pisama za Valentinovo! A baš je lijepo kad dođu pisamca u razred… Mama, a imate li vi kutiju kod vas u školi? Nemamo! Ma , nemoj me zezati…. Kad ideš u školu? Evo sad ću ti je ja napraviti!!! I tako je i kod nas u školi osvanula kutija za pisamca… najljepša od svih kutija koje su ikad napravljene! I pita Tea Alana….A jel ima kod vas na faksu kutija?... Onda su se pola sata valjali od smjeha! Poslije me pita Teica… ako ja upišem arhitekturu sljedeće godine… šta misliš … mogu li ja staviti kutiju… jel bi imao netko od profesora nešto protiv!? I tako da znate… ako sljedeće godine na arhitekturi osvane kutija za pisamca na Valentinovo… moja Teica se uspjela upisati na faks koji želi! |
...Teniska priča!...
Kada netko prvi put dođe u našu kuću, ne može ne primjetiti vitrinu punu pehara. Mi to više ne primjećujemo, ali to predstavlja jedan dio naših života. To su Alanovi i Teini pehari. Oni znače godine putovanja, truda, upornosti... Svaki od tih tridesetak pehara predstavlja jedan niz borbi, pobjeda... doći do kraja... doći do finala. Jedan niz mečeva koje su oni odigrali i koje smo mi odgledali. A, i jedno i drugo ima svoju težinu, mada se to, sa strane gledajući nebi reklo. Tenis je priča za sebe! I, sve što se o tenisu kaže, može se reći i o životu! Jer... tenis je život u malom... koncentriran... višestruko zgusnut! Dakle... kada je Alan imao osam godina, a Tea šest i pol, počeli su trenirati tenis! Budući da ih je na trening trebalo odvesti i dovesti, otkrila sam da mi je pravo zadovoljstvo gledati te dječije treninge. Alan je prvi došao do turnira. I... krenuo je začuđujuće dobro. Na turnirima do deset godina, dolazio je redovito do finala. I baš to je izazivalo strahoviti pritisak... ne izgubiti! Kad bi se ujutro spremao na turnir, uzbuđenje se očitavalo u svakom njegovom pokretu, bio je napet kao struna i podsjećao je na zvrk. Jedva bih dočekala da sjednemo u auto... pjevali smo cijelim putem... sat, dva, tri... i polako bi se smirio. A ja sam jedva čekala da pređe u grupu do dvanaest godina, da igra sa starijom djecom i da nauči da je normalno meč i izgubiti. Nedavno nas je jedan Alanov komentar vratio u prošlost. Kad je Ljubičić, na jednom turniru, izgubio skoro dobiveni meč ( imao je 5: 2 u drugom setu), Alan je rekao “ Ovako nešto još nitko nije izgubio!” A Igor nas je prisjetio. “ Sjećaš li se ti u Umagu, onog – Miha, mjenjaj taktiko!” Svi smo se nasmijali. Alan je na jednom međunarodnom turniru do deset godina, izgubio prvi set od jednog Slovenca i drugi je gubio sa 5: 0 i 40: 15. Igrao je dobro i do tada, ali... kad te neće... neće! I onda... dobio je jednu meč loptu, drugu, dobio je geim... pa drugi. Nevjerojatan je osjećaj kada kao roditelj, moraš gledati takav meč. Strepiš za svaki poen. Ne smiješ pokazati da se nerviraš. I... to je to, gdje roditelji polude. Počnu vikati na dijete. “ Ajde, trči! Što se vučeš? Kako to igraš?” I naravno... dijete igra još gorje. Blokira se, ruka ne ide, ništa ne ulazi. Nekada davno... i Igor je pao na taj štos. To, valjda, svi moraju proći, ali vrlo brzo smo shvatili. Alan nam je pomogao! Poslije jednog od prvih mečeva, Alan nam je rekao da mu jako smeta naše ponašanje. “ Nemoj mi, tata, govoriti da trčim, pa trčao bih da mogu. Nekad, jednostavno, ne ide. A kad samo vidim da ti napraviš takvu facu, još mi je teže. I ti mama... nemoj mi govoriti da je dobro, kad vidim da nije dobro! I to me nervira! Možete mi pljesakati kad nešto dobro napravim... to me pokrene i povuče naprijed...” A i sam se on zna pobodriti! “ To! Ajde sad! Majstore!” Nevjerojatno je koliko snage to daje. Alanovi mečevi su upravo takvi, da obično loše krene i onda gura, gura... okrene i izvuče meč. A gledati tako nešto je strava! I tako je i mali Miha, izgubio svoj, već dobiveni meč... jer, kad je Alan krenuo, krenulo je... I dobar je bio Mihin tata... jer obično tate tada počnu... A Mihin tata... “ Miha, mjenjaj taktiko!” Ali nikakva taktika više nije mogla zaustaviti Alana! Bio je to jedan od nevjerojatnih mečeva. |
...Ah, ta djeca!...
Malo bliža prošlost!
AH, TA DJECA! Tea i Alan imaju svoje društvo. Igraju se, druže se, rastu i odrastaju zajedno. Često su u kući kod jednih, drugih, trećih... Kod nas su jako često, pogotovo preko ljetnih i zimskih praznika. Onda sam i ja kod kuće, a ne volim da divljaju bez odraslih... pogotovo kad su bili manji. Smiju se oni, viču, galame... ali ništa to meni ne smeta. A ni moje prisustvo njima baš puno ne smeta. Mnogo toga čujem, vidim i zaključim gledajući i slušajući tu djecu kako se igraju. I oni često vole popričati o svojim razmišljanjima i dječijim aktualnostima. Tako je, jednom, u goste u susjedstvo, došla jedna draga djevojčica, čiji su roditelji rastavljeni. Kako su pričali o svemu, došao je red i na priču o tome kako se čiji roditelji slažu. Ona je pričala kako joj je bilo kad su se roditelji rastajali... zašto su se rastali... kako su se svađali... Alan mi je kasnije pričao o tome kako su svi rekli da im se roditelji znaju dosta svađati, a on je rekao da se mi nikada nismo ozbiljnije posvađali. Marko mu je rekao da to nije točno jer je njegov tata vidio mene, kako, jednu večer, sjedim na klupici u ulici u piđami i kućnoj haljini... jer me je tata potjerao iz kuće. Kaže da sam bila uplakana i Tea je bila sa mnom! « Reci mi mama, je li to točno? I što je to bilo?» Tako mi je bilo drago što naša djeca doživljavaju našu obitelj kao obitelj u kojoj nema svađa, što imaju sretno djetinjstvo. Naravno da se Igor i ja znamo posvađati, ali to nije svađa... prava svađa! I najsretnija sam što djeca to tako i doživljavaju. Jer, dječija psiha je strašna stvar. Nevjerojatno je što ona može složiti i iskonstruirati u njihovim malim glavicama. Ali zato treba pričati, razgovarati o svakom problemu. I bilo je takvih situacija, kad se u tim glavicama zakuhalo svašta, ali na sreću, uvijek su oni to izbacili van, porazgovarali o tome i sve se razjasnilo. A, za tu večer! « Da, Alane, znam kad je to bilo. Zaista sam sjedila sa Teom na klupici u piđami i kućnoj haljini. I prošao je Markov tata i pozdravila sam ga. Ali, to ti je bilo onda, kad sam bila na bolovanju... kad me je glava jako često bolila. I tu večer me glava bolila, sjećaš se kad sam pitala Teu da se ide malo sa mnom prošetati. Zaista su mi suze bile na licu. Mislila sam da se to u polumraku ne vidi. I... nikad nisam razmišljala o tome kako neka situacija, gledana iz tuđe perspektive, može izgledati. Ovo naše naselje je tako lijepo, mirno, domaće... svi se poznajemo, ali ubuduće ću malo više povesti računa o tome kakvu sliku pružam drugima... Ali... ipak je smiješno zaključiti da me je muž istjerao iz kuće! Nije li?» A onda sam se sjetila i dana kada sam Alana vozila na trening i priče, koju je tada iskonstruirala njegova mala glavica. Imao je oko osam godina. Bio je tako zamišljen tih dana. Ipak se odvažio. « Mama, znaš li ti, što tata ima tamo gore u onom ormaru u dnevnom boravku?» « Gdje gore?» «Pa, tamo lijevo, među svim onim papirima!» « Neke časopise?» «Da!» «Playboy?» « Da! Ti znaš za to?... A ja sam mislio da te tata vara!» « Da me vara?» « Da! Ima već dosta dugo, kako sam ja to vidio. Mislio sam da te tata vara sa nekom drugom ženom... i da će te ostaviti. Jako sam se brinuo!» «Alane... možeš biti posve siguran da me tata nikada nije prevario, a nisam ni ja njega. Tata i ja se volimo. Alane, mi imamo potpuno povjerenje jedan u drugog. Vjeruj mi, nema ni najmanje potrebe da brineš o tome da će nas tata ostaviti... ili ja njega. Nema šanse. A ti časopisi. Ma, to nije ništa. Odraslim ljudima je to sasvim obična stvar. Tata je to, tko zna kada kupovao... oni stoje tu među starim papirima... i apsolutno ništa ne znače!» I ponovo se osmijeh vratio na Alanovo lice... |
...Red jedne knjige... red druge... red sadašnjosti!
Što je sada na redu?
Mislim da moram na posao... bit će da je to! Pozdrav, drugi put |
...Možda ovo niste znali!...
SUDIONICI U IZGRADNJI OBJEKTA 1. Investitor 2. Projektant 3. Revident 4. Izvođač (izvoditelj) 5. Nadzorni inženjer 1. Investitor Može biti pravno ili fizičko lice koje ima potrebna sredstva za izgradnju građevine. To može biti pojedinac, poduzeće, općina, ustanova, država, itd. 2. Projektant Projektant je ovlašteno poduzeće koje se bavi projektantskom djelatnošću . To mogu biti projektantski biroi, urbanistički zavodi, i ovlašteni pojedinac registriran u gospodarskoj komori za obavljanje projektne djelatnosti. 3. Revident Revident je diplomirani inženjer sa položenim stručnim ispitom i višegodišnjim iskustvom, koji je registriran u gospodarskoj komori za obavljanje poslova revizije tj. kontrole projektne dokumentacije. On kontrolira projekte većih objekata koji podliježu kontroli. 4. Izvođač (izvoditelj) Poduzeće koje se bavi operativnom djelatnošću tj. izvođenjem radova i registrirano je pri gospodarskoj komori za tu djelatnost. Sastoji se od uprave, pogona i gradilišta Uprava se sastoji od računovodstva, tehničke službe i kadrovske službe Pogon može biti armiračnica, betonara, strojevi… Gradilište je mjesto na kojem se direktno izvodi objekat. Sastoji se od tehničke službe koja rukovodi izvođenjem radova na građevini i od brigada kvalificiranih i nekvalificiranih radnika koji izvode građevinske radove (zidari, tesari, armirači, vodoinstalateri, keramičari, soboslikari…) 5. Nadzorni organ (inženjer) To je diplomirani građevinski ili arhitektonski inženjer sa položenim stručnim ispitom, koji radi za investitora i ovlašten je da kontrolira izvođenje građevinskih radova na nekom objektu. Nadzorni inženjer mora potpisati sve faze radova koji se kasnije ne mogu kontrolirati ( instalacija, armatura i sl.). Također kontrolira da li se građevina izvodi u skladu sa tehničkom dokumentacijom (projektom, građevinskom dozvolom). Također, kontrolira da li su uporabljeni materijali zadovoljavajuće kvalitete i imaju li atest. Mora odobriti i objasniti sve nejasnoće i promjene u odnosu na tehničku dokumentaciju. Potpisuje obračun radova. Ma ne želim vam baš pričati o svojoj knjizi... naravno iz razloga da ne povežu mene sa mnom... jer post mi je posve osobne prirode... i naravno, ne želim biti prepoznata! Reći ću vam samo to da je knjiga kompletno praćena prezentacijama u power pointu, a ispis bi trebao biti u obliku radnih materijala na koje se može crtati i pisati. Uz to ima i niz vježbica za učenike. |
...A novog bloga nema!...
Napisala sam neki dan post... ali kad sam ga htjela objaviti nekako sam ga izbrisala... najviše mrzim kad nešto napišem pa to onda nestane...
I evo, sad sam u poslu... ali sve mi se više taj moj posao čini kao Sizifov posao... Pišem udžbenik... Poslala sam neke materijale u ministarstvo da vidim ima li šanse da to objavim... I da, odgovor je...Super...Napravite lekturu, recenziju i tiskajte, pa onda držite ko asa u rukavu, dok ne izađe natjećaj... negdje do dvanaestog mjeseca i onda ćete vidjeti hoće li ministarstvo odobriti udžbenik ili neće... i doznačiti sredstva za njega! Da , najbolje... da potrošim svu tu lovu... pa onda što bude! Baš sam bjesna! Ma ko ih šiša ... I da , i papiri za mentorstvo mi stoje u ladici u ministarstvu već dvije godine... |
...Odmor!...
Prolazi vrijeme...baš ništa posebno se ne događa... osim što se evo malo odmaram... Istina da nekad i to treba... ali nije to ono pravo! Prvi tjedan praznika mi je proletio... pripreme za Božić i Novu Godinu... hrana, pokloni...kiša... Igor je radio!
Drugi tjedan... odmor od prvog tjedna... izležavanje... televizija... klinci su tu... ispravljanje... instrukcije... Igor je radio! Počet će treći tjedan!...... možda ću još danas i sutra završiti sa ispravljanjem... Igor je od sutra na godišnjem... sunce je... možda ćemo koji dan odigrati tenis...ali Alan je sad otišao... Ma nije to to! Prošle godine smo svi četvero taj treći tjedan otišli kod rođaka u Slavoniju... prije toga smo godinama išli na skijanje... obožavam skijanje... niz godina smo u tom periodu išli na teniski turnir na Malom Lošinju... a kad nismo nikuda išli... svaki dan smo bili sa klincima na tenisu... Igor je uvijek uzeo bar dva tjedna godišnjeg u to vrijeme... i sada me nekako tuče nostalgija... I nek mi netko kaže da lova ništa ne znači... Nikako nije sve... ali tako je lijepo kad je tu! ... Ma dobro, glavno da smo mi svi zdravi... osmislit ćemo mi već nekako ovaj tjedan! |
...Sretan Božić.... svima!
Alan je kod kuće... Lijepo je kad smo opet svi zajedno!
Kaže da mu je na faksu sve super... samo mu obitelj malo fali... Položio je kolokvije... I evo, još je rano... a ja sam u njegovoj sobi na kompjuteru... Kako to... pitat ćete se! Ne... ne smetam mu dok spava......... ..............Kad su Tea i Alan dobili svako svoju sobu...Tea je imala deset godina...nećete vjerovati...ali dugo vremena... ili je došla kod mene u sobu, a muž je otišao spavati u njenu...ili me je zvala da dođem spavati u Alanov bivši krevet!... Samo kad smo bili ljuti na nju spavala je sama u svojoj sobi!!! Smiješno je to bilo!...A sada je Alan na faksu... Maknuli smo krevet iz njegove sobe i htjeli smo iz Teine sobe drugi krevet premjestiti u njegovu...Ali...Tea je rekla...Ne! Neka tu spava kad dođe...ionako ćemo morati puno toga pričati!...Eto tako vam to ide... Sada Alan spava u Teinoj sobi, uopće mu nije smetalo, a kompjuter je i dalje slobodan! Naravno dok on spava! Svima Vam želim miran i topao Božić i Novu godinu! |
...OSJEĆAJI!...
Osjećaji...kako se nasmijati nečemu što je rečeno iz srca?
Jak je osjećaj koji izaziva suze. Najjači! A kada se javljaju osjećaji, oni donose neku punoću duše, blaženstvo, najljepši način da osjetimo da postojimo. Postoji osjećaj sreće, osjećaj straha, osjećaj tuge, osjećaj bola. Ja sada pišem svašta. Misao mi izlazi iz glave i jednostavno putem pera prelazi na papir. Nema kontrole misli. Mislim da mi je neki skretničar tamo gore (u glavi) otišao na odmor, pa nema nikakvog redoslijeda, možda ni povezanosti. Željela sam svoj dom. Sa nekim tko će znati osjećati. OSJEĆATI. Sa nekim tko će se brinuti o meni. Uvijek! Sa nekim tko će željeti da ja uvijek brinem o njemu. Mislila sam... Hoće li me uvijek razumijeti. Hoće li željeti provesti dan za danom sa mnom. Hoću li mu uvijek značiti što i prvog dana? Ovo je bura osjećaja i misli što se rijetko probiju do površine. Znateli ti što su to suze? To vam je kao jedan ventil, koji otvoriš kada nastane veliki pritisak i onda se sve na brzinu smiri. Volim kad je ovdje i kad me razumije... uvijek nastojimo pronaći srodnu dušu koja će nas razumjeti i koja će misliti isto. Ne, ne mora misliti isto...osnovne životne vrijednosti moraju nam biti iste... a, sve ostalo...imamo masu različitih razmišljanja... Sjećam se, kad smo tek krenuli... uvijek smo nešto raspravljali...onda bi se taj izlazak odužio...Satima smo sjedili u autu i raspravljali...nije to bila svađa... nismo se vrijeđali...nego smo jedan drugom dokazivali... I NIKADA se nismo razišli posvađani... A znala sam se tiho uvući u kuću... u neko, tada nepristojno vrijeme!!! A što smo radili... pričali... I zapravo je u životu najvažnije željeti postići kompromis... Ponekad bih željela da na svijetu postojimo samo on i ja! Sa njim bih bila danima, i danima, i danima... i još bi mi bilo malo vremena, koje provodimo zajedno. |
...Razmišljam!...
Pokušavala sam ne razmišljati više o TOME...
Ali - ne ide... Znate ono... mozak mi neprekidno radi... Morala bih nastaviti sa drugim stvarima... ali moram to prvo izbaciti iz sebe! Urednicima bloga poručujem... Budite fer pa pokažite i drugu stranu medalje kao udarnu vijest... Volite biti senzacionalisti - a ovo je senzacija...Profesori koji guše slobodu govora... ...Ali ne to KOJI kod vas ne postoji - to ste ZABORAVILI napisati! Ako je po vama život crno-bijel... prikažite i ono bijelo... Ne, to nije interesantno... ne pridonosi čitanosti... ...Recimo... Učenik sa svojim mentorom osvojio zlatnu medalju na sajmu inovacija u Minhenu... A to što je sivo... to da u toj slobodi govora ne bi trebalo biti vrijeđanja...to isto za vas ne postoji! |
...Mislim!...
Danas, neću pisati što osjećam, danas ću pisati što se događa, a pošto se ne događa baš ništa posebno, evo pišem tek da izrazim misli!
Ležim u Alanovoj sobi i slušam glazbu... Phil Colins ( I can fill something in the air tonight!) «Osjećam nešto u zraku noćas!» I što se još događa? Što se događa? Da vam dam preciznu sliku, što se u ovom trenutku događa .... Ponekad sunce sja. Nekad je kiša, a nekada se kroz kišu vidi koji sunčev trak. Pišem bez veze. Pišem upravo ono što mi padne na pamet. Ovo me pomalo podsjeća na sliku. Na apstraktno šarkanje po papiru izraženo riječima. Volim pisati! Pročitala sam nešto što mi pokazuje da nisam ja jedina takva kakva jesam. Da ne mislim samo ja na taj svoj način. Da se još netko osjeća slično kao ja. «Smatrala je da se najbolje može izraziti pismom... Tjelesna blizina otežava duhovni odnos. Riječ nije savršena i vrlo rijetko je odraz istine.» U stvari, mislim da ovo zaista važi, ali samo za neke ljude. Ja, na primjer nekada ne mogu reći nešto, što u stvari mislim. Nekada je teško pronaći prave riječi da se izrazi ono što se misli. Na primjer, mogu reći nešto sa čime se, u stvari, ne slažem potpuno i onda ako pokušam promijeniti to što sam rekla, izgleda kao da izmišljam, kao da ne govorim ono što mislim, nego važem... što reći, a što ne. Teško je riječima precizno izraziti misao. A ako pišem, kao prvo moć koncentriranja mi je daleko veća. Osoba s kojom razgovaram uvijek u meni izaziva NEKE osjećaje, a mislim da sam prvenstveno osoba koja postupa po svojim osjećajima... i volim što je tako. Ali... pošto smatram da sam dovoljno pametna da sagledam večinu stvari iz pravog kuta, mislim da mogu i da hoću svoje ponašanje staviti pod kontrolu svog razuma, jer , ...eto prisjetila sam se da u istom onom trenutku, kada ja postupam po svojim osjećajima, postoje i tuđi osjećaji. Ovo je jedno moje razmišljanje. Ovo nikada ne bih mogla reći ovako, kako sam napisala. I svjesna sam toga da nikada neću moći nešto reći tako precizno, kako to mogu napisati. Žao mi je zbog toga, ali sam svjesna da je tako. A pitanje je i da li se može shvatiti nešto od ovoga što sam ja nadrljala... Ha ...i kako bih nazvala ovo što je napisano? Ja bih to nazvala autopsihoanaliza. U stvari, nekada kristaliziram misli u diskusiji, a nekada ovako, nasamo razmišljajući, a volim jedno i drugo... Da, volim ja i pričati... razgovarati, diskutirati. |
...Rasprava!...
Uvukla sam se u raspravu... eto, povuklo me...pa ću vam prenijeti dio te rasprave...Znam da nije sve crno bijelo... znam da, kao i svagdje... ima onih koji rade dobro i onih koji rade loše... ali mrzim kad se stvari generaliziraju
Evo jednog profesora!!! Zapravo...profesor sam na drugom mjestu...prvenstveno iz ljubavi prema tom zanimanju....ma ne zanimanju, prema djeci! Inače sam ing. Čitajući sve ovo, moram priznati da su u meni izazvane podvojene emocije! Kao prvo, onaj članak mi je bio simpatičan...duhovit! Ali moram priznati da ne znam što bih mislila da sam i sama bila obuhvaćena takvim člankom! Mada se nadam da ne bih dobila neku baš lošu ocjenu od svojih učenika! Zapravo... mislim da vrlo malo ljudi zna koliko je teško raditi u razredu! Nakon pet sati provedenih u razredu budete iscrpljeni...iscijeđeni... Djeco, pa znate sebe...znate da vam je najveći gušt zezati se na satu... a mi vas MORAMO nešto naučiti!!! Ma i ja sam roditelj...i sa jedne strane slušam priče svoje djece i onda se i nasmijem i suosjećam sa njima, a sa druge strane znam koliko mi je teško dobro odraditi svoj posao... A, svakog bih roditelja stavila u situaciju da mora četrdeset pet minuta biti u razredu...i odraditi nešto sa svojim i trideset ostalih "Anđelčića"... Mislim da bi naglo promijenili svoju predodžbu o životu... Ma ne samo roditelje... puno njih bih ja poslala u razred... I uz sve ovo imajte u vidu da ja volim svoj posao, dobro ga radim, djeca me...rekla bih..."vole" ... i mogu vam reći da mi je posao TEŽAK! Pozdrav svima...i jednima, i drugima, i trećima... i ovaj put...gospodo moja...nitko nije u pravu! (tinns 13.12.2005. 00:05) Da, da, sve su to ljudi ali neki su ipak odrasli i tako bi se trebali ponasati, a neki su djeca i jos k tome u pubertetu. A BTW ak' ti je u skoli tesko i imas zarku zelju staviti neku od majki na svoje mjesto ja ti preporucam da se zamjenis sa nekom majkom koja 8 sati stoji iza blagajne u nekom trgovackom lancu. Eto, tek toliko da joj pokazes kako je to biti iscjedjen nakon radnog dana u kojem imas 6 radnih sati (ako) 7 pauzi, mjesec i pol godisnjeg, zimske praznike, proljetne itd... itd... Stvarno, ja mislim da bi jedna blagajnica sasvim drugacije gledala na robovski rad profesora. (T-Zombix 13.12.2005. 00:27) BTW posao koji volis te ne moze biti TEZAK, mozda naporan ali ako ti je stvarno tezak preporucam hitnu promjenu zanimanja. Meni se cini da ima jako puno profesora kojima je TESKO raditi svoj posao pa je mozda bolje da ga ni ne rade. (T-Zombix 13.12.2005. 00:39) ------------------------------ ------------------------------ -------------------- Pridru žujem se izrazima podrške tebi i svim borcima za slobodu misli! (To je uostalom i ime jednog bloga, kojeg preporučam na svom blogu!) Ono što mene zapravo čudi kod teksta koji je izazvao skandal jest da su profesori vrlo dobro prošli, prosječna ocjena je mislim negdje između 3 i 4. Ja bih ziher bio stroži. ;-> Ako treba neke prosvjedni skup, samo zovite! (Lucifer 13.12.2005. 13:38) lijepo je da je učenik imao, recimo to, sasvim pristojan komentar, na profesore, ali, ALI, blog bi trebo biti prvenstveno diskretan dnevnik, a ne drvo za vješanje pritužbi i potjernica. Da je profesore opisao, ocrnio, pa i ismijao navodeći samo nadimke ili neka imena koja su im učenici podijelili, OK, sačuvala bi se privatnost. Ovako mislim da je MALOLJETNA OSOBA za koju odgovaraju roditelji javno obznanila imena nastavnika nesvjesna za posljedice. Pitam se što bi se dogodilo da su profesori odgovorili istom mjerom (a ne ovako neprimjereno) tj. da su obznanili na svojem blogu podatke o nekim učenicima, zajedno s podacima o njihovim roditeljima i t d. Pa koji normalni, punoljetni bloger želi da mu se osobni podaci povlače u bilo kojem kontekstu? (mijao 13.12.2005. 13:46) mijao, imena i prezimena zajedno sa e-mail adresama profesora stoje na sluzbenim stranicama skole. Kakve je on to privatne podatke povlacio po internetu osim sto je iznjeo svoj stav o pojedinom profesoru. Jednaki egekt bi bio da je napisao "ona iz etike" jer svatko moze na sluzbenim stranicama skole procitati koja je to iz etike. Ali kad vec pricas o privatnosti podataka zapitaj se gdje sve stoji JMBG roditelja zajedno sa njihovim adresama i telefonima i mjestom gdje rade i da li su dovoljno zasticeni ili skoro svatko moze do njih doci u skoli. (T-Zombix 13.12.2005. 14:22) T-Zombix...Posao koji voliš ti i te kako može biti težak...pogotovo ako ga dobro radiš... a ako ga radiš tek da radiš...onda će biti lagan! Dalje...škola je i odgojna ustanova...a ovaj dio bloga se ničim ne može opravdati. Citiram:"Opis: Pederko. To je riječ koja najbolje opisuje ovog profesora. Slovo «L» izgovara ko peder, pogotovo kad je na početku riječi. Zato svaki put kad se to dogodi, ja, Lučin i Kožuharov puknemo od smijeha." Možda je tebi taj opis smiješan...i drugima, ali razmisli bolje i vidjet ćeš da je to čista uvrijeda, a to naravno ni jedan kućni red škole ne dopušta! A ne bi trebao dopuštati ni kućni odgoj...tako da, Majko ovog učenika, kad biste željeli dobro odgojiti svog sina vi biste to prva morala shvatiti! Ne možete ove riječi opravdavati ničim...Možda biste mogli reći, pa samo je jednog uvrijedio...ali mislite li da treba više! Osnova dobrog odgoja je da škola i roditelji rade zajedno! I umjesto da je Majka rekla...Sine pa kako si mogao ... Majka je rekla...Sine moj...ne mogu oni tebi tako...ukidati tvoje osobne slobode... A odgojno je... ako niste znali, kad si u stanju nešto napraviti, moraš biti u stanju i snositi poslijedice za svoje postupke!...I nitko ga nije tukao...nitko ga nije pljuvao... pisao o njemu da je "Pederko"...ovo ili ono...Dobio je opomenu pred isključenje... drugi put će razmisliti ima li smisla nekoga vrijeđati.... prođe vrijeme...i naučiš nešto iz svega!...A ovako...draga Mama... kad već stojite uz svog sina hoćete li se vi ispričati tom profesoru... ili mislite da bi vaš sin to morao učiniti nakon svega toga! I T- Zombix sasvim je odraslo reći nekome da ne može nekažnjeno vrijeđati druge. Time što kažem da je ovaj posao težak...ne omalovažavam druge poslove...želim ukazati tebi i takvima kao ti da prosvjeta nije...odraditi pet ili šest sati u razredu i gotovo!...Želim ti reći da moje radno vrijeme ne prestaje... spremiti predavanja, ispraviti kontrolne, programe...pratiti struku... pripremati vježbe, pratiti tehnologiju... uvoditi informatizaciju u nastavu... Ti misliš da samo ti znaš što je kompjuter!... I kad bi ljudi to razumjeli... i cijenili... više bi se profesora postavilo na taj način! Ovako, iskreno da ti kažem... moj sin, koji je, usput rečeno...eto pubertetlija...tvoj vršnjak... iskreno mi kaže da nisam normalna što se trudim toliko koliko se trudim... jer to ionako nitko ne primjećuje!!! Osim moje porodice i mojih učenika!! A za sve ostale... kao i tebe... posao ne može biti težak ako ga voliš!!!....PRIČAJ MI O TOME!!!! (tinns 13.12.2005. 15:25) @tinns, A ja ti samo mogu reci da ako ti je tesko i ako mislis da tvoj rad nije dovoljno cijenjen da izaberes nesto drugo i da se ne patis jer svoje frustracije izazvane poslom koji navodno jako volis prenosis na djecu. A kazna ukorom i nije toliko strasna kao sto je strasna DEBILNA reakcija profesora koji su ga docekali na noz i poceli SRAT takod a su klinci poceli brisati postove. Bas me ludo zanima da li su profesori (ne te Gimnazije) ista poduzeli povodom isticanja ustaskih znakova na skupu ili su se pravili blesavi jer ih je ulovila trta pa ce ukor dati nekome ko ih malo poljuje na blogu. A sto se tice tvojeg pristupa poslu mogu ti samo reci da su oni koji su ovo pokrenuli trebali malo vise poraditi na kompjuterskoj pismenosti i pracenju struke pa do svega uopce ne bi doslo tj. znali bi na koji nacin trebaju reagirati na izrecene uvrede, a da pri tome ne rade perverzije tipa demonstrativnog neodrzavanja prvog sata. Protiv koga ili cega su oni to protestirali, ad' mi to objasni. Sta je to nacin na kojise djeci objasnjava sloboda govora? Durenjem i organiziranjem strajka? Ajd' ti si pametna pa mi objasni, ja sam glup pa ne razumijem. I BTW, hvala na komplimentu (pubertetlija) ;-) (T-Zombix 13.12.2005. 15:39) Ne znam zašto misliš da sam frustrirana...ičime osim time kad mi netko totalno neupućen počne pričati kako mi je posao lagan...Zašto misliš još i to da takozvane frustracije prenosim na djecu... time što kažem da je danas sve teže djecu zainteresirati za nešto... time što kažem da se trudim... uvodim informatiku u život učenika koliko je više moguće... ili zato što kažem da za to treba strahovito puno vremena!!! Ili zato što kažem da svi mi u svakom trenutku moramo biti odgovorni za ono što kažemo i napravimo! Pročitaj svoj odgovor na moj komentar ...Pogledaj koliko si uvrijeda upotrijebio!!! Da bi branio svoj stav! Misliš li da je to opravdano? ( 13.12.2005. 16:32) Potpisujem ovaj prethodni komentar...tinns ( 13.12.2005. 16:34) Hehehe, tinns, sta je? Malo smo iznenadjeni i uvrijedjeni. Neka, neka, to je dobro, znaci da ipak nesto osjecas. A plakat nad teskom sudbinom profesorskog zanata moze slobodno i dalje ali tesko da ces me rasplakati. Narocito se veselim sto si sutke presla preko reakcije tih profesora i njihovog demonstrativnog neodrzavanja prvog sata i nacinu na koji su odlucili rijesiti cijeli problem. Znaci da je to tebi sasvim OK reakcija profesora prema ucenicima. Vidis, da je profesor koji se nasao strasno uvrijedjen tim tekstom, napisao komentar na taj tekst na blogu i pokusao raspraviti stvar sa ucenikom u tom formatu ili mozda cak popricati s njim oko toga sta je, a sta nije u redu pisati mozda bi stvar imali i neki civilizirani oblik. Ovako je postala u najmanju ruku cudna. Ko je inicirao svojim postupkom ovakav razvoj stvari ti sama zakljuci kad znas, da li je vise kriv ucenik koji je stvar napisao ili profesor koji je glupo reagirao. Ali svi koji ovako reagiraju na rasprave na Internetu bi trebali poznavati barem osnove Interneta i npr. posjetiti neke od news grupa da vide kako se na Internetu bas i ne moze ocikivati roza pinki metroseksualna rasprava. Mozda jednog dana i shvate da oni nisu mjerilo stvari... mozda ali tesko. (T-Zombix 13.12.2005. 16:52) Da kažem toj tinns... Djecu je teško zainteresirati zato jer je dosadno, ja sam preporučio u jednoj školi (svojoj bivšoj) da se nastava (neki predmeti) održavaju pomoću računala i projektora kako bi predavanje učinili što zanimljivijim, naučio sam knjižničarku raditi u power pointu i ona radi projektnu nastavu za sve razrede... Treba kompjuterizirat škole obavezno i svatko će naći zanimaciju u tome. Joj da sam profesor djeca bi prštila od znanja ;) (Compov Za Comp Probleme 13.12.2005. 18:08) Da kažem tom Compov Za Comp Probleme... da ja svu svoju nastavu radim u power pointu!... I nije mi nastavu pripremala knjižničarka...i kakvu to nastavu meni knjižničarka može spremiti...za sve razrede!...stvarno si jako upućen!...Ne samo da ja predajem u power pointu, nego učenici rade na kompjutorima...učim ih programe za crtanje...projektiranje itd..., a ti si davno bio u školi kad misliš da škole nisu opremljene!!! I dalje ti kažem da je teško, puno posla i naporno to sve pripremiti...i vjeruj mi znam o čemu govorim! I naravno da sam uvrijeđena da za sav trud koji ulažem u sve to...dobivam takvu ocjenu profesorskog rada kako se u javnosti prikazuje!... I još uz sve kako se to sve vrednuje...između ostalog moj zahtjev za mentorstvo...znate ono napredovanje u poslu!...stoji u ministarstvu u ladici dvije i pol godine...I ne samo moj zahtjev , nego i svi ostali zahtjevi onih koji rade...tako nekako kao ja!...Jer skupo je plačati profesorima ono što rade!...I tek da znaš, ovo je frustracija...u odnosu prema društvu, u odnosu prema ljudima koji misle i govore kao vi MNOGI...ali ljudi moji ja svejedno sve to radim!... Šta mislite zašto?...Pa sigurno ne iz ljubavi prema vama najpametnijima! (tinns 13.12.2005. 20:50) |
...Evo jednog profesora!...
Čitala sam blog i reakcije na ocjenjivanje profesora u riječkoj gimnaziji!
I evo vam mišljenje jednog profesora!!! Zapravo...profesor sam na drugom mjestu...prvenstveno iz ljubavi prema tom zanimanju....ma ne zanimanju, prema djeci! Inače sam ing. Čitajući sve ovo, moram priznati da su u meni izazvane podvojene emocije! Kao prvo, onaj članak mi je bio simpatičan...duhovit! Ali moram priznati da ne znam što bih mislila da sam i sama bila obuhvaćena takvim člankom! Mada se nadam da ne bih dobila neku baš lošu ocjenu od svojih učenika! Zapravo... mislim da vrlo malo ljudi zna koliko je teško raditi u razredu! Nakon pet sati provedenih u razredu budete iscrpljeni...iscijeđeni... Djeco, pa znate sebe...znate da vam je najveći gušt zezati se na satu... a mi vas MORAMO nešto naučiti!!! Ma i ja sam roditelj...i sa jedne strane slušam priče svoje djece i onda se i nasmijem i suosjećam sa njima, a sa druge strane znam koliko mi je teško dobro odraditi svoj posao... A, svakog bih roditelja stavila u situaciju da mora četrdeset pet minuta biti u razredu...i odraditi nešto sa svojim i trideset ostalih "Anđelčića"... Mislim da bi naglo promijenili svoju predodžbu o životu... Ma ne samo roditelje... puno njih bih ja poslala u razred... I uz sve ovo imajte u vidu da ja volim svoj posao, dobro ga radim, djeca me...rekla bih..."vole" ... i mogu vam reći da mi je posao TEŽAK! Pozdrav svima...i jednima, i drugima, i trećima... i ovaj put...gospodo moja...nitko nije u pravu! |
...Kad sam bila tužna!...
Evo par pjesmica za Iku...kad sam bila sama...i tužna...ali poslije dođe sunce!!!
Prije ili kasnije! * Tko će mi reći kad sam tužna, da ni to nije tako strašno? Ili mi suzu obrisat s lica i reći da bi i on zbog toga plako’. Sada sam tužna, a sjedim sama. Suza mi se u oku stvara, ali nikoga neće biti da spriječi dušu, da mi srce para. * Već bi trebalo da si tu, da i ja nađem nekog, tko bi mi od srca reko da je i njemu žao! Ne! Suze će i dalje teči, dok opet ne postanem jaka! A tako sam sama! I koliko mi sada treba nečija podrška i ljubav, na kraju... ljubav! * Bilo mi je teško tek kad sam došla kući, suze su tada potekle niz lice, a tek navečer, dok sam bila sama, onda su tekle netremice. Može li tuga srce zaledit? Može li spriječiti srce da kuca, da traži nekog, da traži druga! Ne mogu sama... a ipak drugog izlaza nemam. Ja želim... ja hoću... ja moram nekoga u srce posaditi, da mi za njega srce kuca, a ne da samo sumorno puca. * Mogu li voljeti nekog? Mogu li nekom ljubav dati? Ja nisam jaka, ne... više nisam! Prelomio se i posljednji atom snage i nema sad ničeg da drži ravnotežu u mojoj duši, u mome slomu, u mojoj propasti svijeta! Ima tu nečeg...moglo bi se naći, ali samo za nekog tko isto je tužan. Da, njemu suputnik drugi je nužan! A sad ću spavati lijepo, jer sutra idem na ispit, i želim si mnogo sreće, jer nemam nikog da mi to reče! |
...Sveti Nikola!...
Moram vam nešto ispričati!
Znate da imam brata i brat mi se ne tako davno oženio... zbog čega smo svi bili jako sretni. Inače... sa bratom sam išla zajedno u školu...i studirali smo zajedno! Sjećam se, jedan dan na predavanju netko iza mene me pita "Tko je stariji...ti ili Goran?" "Goran!" "Koliko?" "Trinaest mjeseci!" " Molim?...Mislio sam, koliko minuta?".... "Ja sam krenula u školu ranije!" Dobro... i...brat mi ima malu kćerkicu od godinu i pol! A danas je Sveti Nikola...i naravno da je Nina donijela svoju čizmicu i u naš prozor!!! Možda i tu svrati Nikola... Još neki dan sam joj kupila jednog vučića koji u torbi na leđima nosi malu slikovnicu "Vuk i sedam praščića!" Simpa! Tei sam kupila kišobran! Rekla sam Igoru da kupi još nešto u Bili za jednu i drugu. Nini je kupio velikog čokoladnog Nikolu... kaže da za Teicu ne treba... Kad smo složili Nikolu u čizmu i vuka da sjedi na čizmici, Tea je donijela svoju articu....."Ajoj...."rekla sam."Evo Nikola će se premjestiti kod tebe!" "A, ne, ne! To nije namjenjeno za mene! Tu će biti moja cipela, Sveti Nikola će meni donijeti moj poklon! Ovo mi je zadnji Sveti Nikola! Druge godine sam punoljetna...i onda mi više ne dolazi " I baka nas je čula i došla vidjeti čemu se tako slatko smijemo...... Kad je Tea išla spavati........ "Igoreeeeee! Što si donio za Teu?" Pet paketića žvakaća!...Hm...i kišobran... Sada mi to izgleda malo! |
...Nježnost!...
Danas sam sva nekako bez veze! Razlog? Bez razloga! Jednostavno, bioritam. Da, sigurna sam da postoji ... ustvari, osjećam to po sebi.
Danas ne bih bila za diskusiju. Eto, razmišljala sam, jučer,… danas o lijepim, nježnim trenucima i odmah sam tako… Kako je to jedno veliko bogatstvo, kad možeš nekome proći rukom kroz kosu, kada ga možeš pomilovati po licu i primiti za ruku. Nježnost (ne fizička nježnost)… Sada sam skoro dva sata razmišljala o nježnosti. On i nježnost, ja i nježnost, nježnost prema djeci, u društvu. O primanju, o iskazivanju nježnosti. Razmišljala sam o njemu. O njegovom odnosu prema svakome posebno. O sebi i svom odnosu prema svima. I što ja osjećam prema svakom i što svatko osjeća prema meni.... Da... SRETNA SAM... to je to... VEĆ GODINAMA! Razmišljala sam i o međusobnoj nježnosti među našim prijateljima. Za koga nježnost postoji, za koga ne postoji... o svakom posebno sam razmišljala. Koliko kome treba nježnost, koliko tko pruža nježnosti. Za mene je to, čini mi se, jedna od najvažnijih stvari... Nije stvar… to je jednostavno nešto… A da nema tog «nečega» … Bože, ne daj da se to ikada dogodi. |
...Mislim!...
Neki dan sam se naljutila na Igora! Nije da sam neka gunđalica...ali kad mi nešto smeta...kažem to!
Mislim da je to osnova dobre veze! Čovječe, osam dana za redom je bio na tenisu! Tea mi kaže...mama šta misliš da si se s pravom ljutila na njega? Pa ti cijelo vrijeme ispravljaš, a ja sam učila...šta bi on radio da je i bio kod kuće? Bio bi na kompjuteru! Dobro Tea, ali mogao je naći i napraviti i nešto korisno za to vrijeme... Mogao je recimo nacrtati uređenje okoliša oko kuće...to ionako moramo napraviti...prije nego majstori dođu raditi... ...Ali u subotu i u nedjelju je napravio ručak... Da, ali i ja sam radila za to vrijeme... I...to je osam dana za redom... jednostavno tako osjećam! Nisam baš sigurna imam li pravo!!! Jučer me zezao...Ljubavi...evo grijem ti peć... i bio je na kompjuteru... Tea je opet učila...a, ja sam opet ispravljala!!! Kupila sam knjigu pjesama. Neruda! U početku mi se njegove pjesme (u stvari stil) nije sviđao. Ali kad sam par puta pročitala neke pjesme, svidjele su mi se. Napisat ću vam neke. Pročitajte ih, lijepe su! PABLO NERUDA Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan, Jer, ne znam kako bih «rekla», dan je dug I čekat ću te kao na nekoj stanici Kad negdje daleko usnu vlakovi. Nemoj otići ni samo na sat, jer tada, U tom satu, spoje se kapi nesanice I možda će sav dim što traži svoju kuću Doći da ubije i moje izgubljeno srce. Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku, Jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti: Ljubljeni, ne idi od mene ni za trenutak, Jer u tom času otići ćeš tako daleko Da ću obići zemlju ispitujući Hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem. (ovo mi je posebno lijepa pjesma) * Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnog, Ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajući te, U suprotnim krajevima, u podnevu što gori: Bio si jedino miris žitarica koje volim. Voljela sam te i ne znajući, tražila sam tvoje sjećanje, Ulazila u puste kuće s lampom da bih ukrala tvoju sliku. Ali, znala sam već kakav jesi. Odjednom, Dok si išao sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi: Pred mojim si očima bio, vladao si i vladaš. Kao lomača u šumama vatra je tvoje kraljevstvo. * Možda ne biti znači biti bez tebe! I da ne postojiš, najzad, da nisi došao Opor, uzbudljiv, da upoznaš moj život, Udarac ružina grma, žito vjetra, I otada postojim jer ti postojiš, I otada jesam, jesi i jesmo, I za ljubav bit ću, bit ćeš, bit ćemo. |
...Mislim!...
Znate li zašto je dobro kada zapišete nešto upravo u trenutku kada mislite o tome, kada to osjećate?
To ti ostaje kao uspomena na neki trenutak, koji lako možeš obnoviti. Možeš vidjeti točno kako si se osjećao. Sada mi je palo na pamet, kako razmišljamo ? Netko će razmišljati o logičnosti nekog postupka, a ja ću vjerojatno više razmišljati o osjećajima koji su naveli na taj postupak. Kada počnem razmišljati na ovaj način, onda mi misli samo lete i ruka leti, i ne primjećujem kako prolazi vrijeme. MIROSLAV KRLEŽA ČEŽNJA «Događa se to u jesenskoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drag, i kome bi mogli pisati pismo. Ispovijedali bismo mu sve što leži u nama.» Sada mi dani nekako samo teku. Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak. Svaki dan... po cijeli dan u školi. Pripremanje predavanja i onda, jako rano idem spavati. Škola, pripreme, kontrolne, programi, sastanci... jesti nešto, spavati. Sve u svemu, preživjeti, ili proživjeti ili... pregurati vrijeme. Uvijek je u ovo doba sve zgusnuto! A kada pišem, onda počnem razmišljati. I što više pišem, to mi više misli dolazi na pamet. Mislim, dakle postojim. Kad počnem pisati, nikada ne znam o čemu ću pisati. Ja jednostavno počnem razmišljati. Smislim možda prvu rečenicu, a onda ona dalje povlači ostale. I zato je to što napišem dugo, a vjerojatno je malo rečeno... Inače, ponovo sam prilično zaokupljena knjigom «Prorok». Oduševljava me. Svakim trenom sve više. Puno puta sam pročitala već neke stvari koje su mi se svidjele. Pisac je Halil Đubran (Kahlil Gibran). Rođen je 1883. godine kod Beiruta, u Libanonu. Zadivljuju me njegovi stavovi i njegova razmišljanja o životu, o ljudima, o svemu. Jednostavno, divim mu se. Bio je pjesnik i slikar. Slušajte što kaže o razgovoru. «Razgovarate kad više niste u miru sa svojim mislima; I kad više ne možete izdržati u samoći srca, Živite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga. I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno. Jer, misao je ptica prostora, i u krletki riječi može doista raširiti krila, ali ne može letjeti. A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajući i bez predumišljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti. A ima ih sa istinom u sebi, ali je ne izgovaraju riječima. A, slušajte što kaže o ljubavi. Kad te ljubav zove, slijedi je, premda su joj putovi tvrdi i strmi. A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se, premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti. Jer kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava. Ali ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak, bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i odete s gumna ljubavi. U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe. Ljubav nema ništa niti se ona može imati; jer, ljubav je dovoljna ljubavi. I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem. Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje: Upoznati bol od prevelike nježnosti. Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi: i krvariti s veseljem i radosno. Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za još jedan dan ljubavi; smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos; vratiti se s večeri kući sa zahvalnošću; i onda zaspati s molitvom za ljubljenog u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama.» Dosta sam vas mučila za sada... |
...Mislim!...
Volite li pjesme? Volite! U ruke mi je došla knjiga pjesama Tina Ujevića. « Nostalgija svjetlosti». Da vam napišem koju lijepu pjesmu? Pa, znam da hoćete... a i ako nećete... šta mi možete?
IGRAČKA VJETROVA Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan. Tašte su suze, a jadikovke ublažit neće gorki san..... Znate li uživati u poeziji? Pa... mislim da znate, a znate li uživati u glazbi? Tko to ne zna, puno gubi. Gledam... ja ove lijepe slike oko sebe smatram poezijom...ali i ljubav je poezija, i glazba je poezija... ljubav je glazba... U trenutku se zamislim što to pišem... kako i zašto... ima li smisla? A onda vidim da ima... ima zato što mi to pričinjava zadovoljstvo. Uvijek mi je lijepo razmisliti o svemu. Jeste li romantični? Kad gledam ovu sliku... javljaju se osjećaji, javljamo se On i ja... u ovakvoj situaciji. I priroda izaziva osjećaje. Da! Sjediti na obali mora i gledati zalazak sunca! Udaranje valova... ili oluja... ili grmljavina... munje... kiša... i to je romantika! Ima toliko divnih stvari oko nas... samo ih treba primjetiti.... |
...A život i dalje piše priče!...
Kako sam se neku večer smijala sa Teom...Dva sata samo se davile od smijeha...čitala mi je svoje zadaće iz hrvatskog...odgovore na pitanja iz knjige...analiza tekstova...
I pričala mi je neke dogodovštine iz škole... I tako mi se cijelu večer provlačila misao... što ću kad i ona ode na faks...sljedeće godine... Ne znam...valjda ću se zatrpati poslom... Prekjučer je sa prijateljicom išla kod Alana...išle su malo po dučanima...pa svi zajedno na koncert! Prespavale su kod Alana. Tea i Kristina na njegovom krevetu...Alan i Mate na podu, a Simon sam u drugoj sobi na svom krevetu. Smiješno! |
...A život i dalje piše priče!...
Mojoj voljenoj kćerki!
Nisi samo za mene posebna! Doista si posebna! I to je to! Teice! Ti nam daješ mogućnost da ponovo spoznamo ono što smo nekada već saznali. Hvala ti za tvoje poklone izabrane sa puno ljubavi i pažnje. Hvala ti za tvoje poljupce! Hvala što mi daješ savjete! Hvala što me puštaš u svoj život! Kad sam tužna...ti me uvijek oraspoložiš. Teice! ¨Ponosna sam na tvoja dostignuća, jer jako si se trudila da sve to ostvariš! Sama moraš izvojevati svoje bitke, ljubavi...ali ja sam tu, u tvojem kutu ringa, s vodom i mokrom spužvom. Kad si bila malena, mnogo sam toga mogla popraviti poljupcem. I sada, sve što mogu učiniti jest...da budem tu kad me trebaš. Uvijek! |
...A život i dalje piše priče!...
Trešti Balašević! Ne da ga ne volim, ali TREŠTI! Došao je Alan!…Odakle? Pa sa faksa! Brzo se sve vratilo na staro! U kući je kao da je pala bomba!…Ali, neka, došao je Alan!
Čovječe!!!!!!! SIN JE SREĆA! Sinovi nas uče ponovo se smijati glasno! Sin je.. …onaj tko smatra da se sve što je u hladnjaku može pojesti…. …soba koja se buni kad puno radite i želi vam pomoći- čim dobije volju za to. …muška osoba više u zraku nego na zemlji…poskakuje, udara, saginje se, grabi velikim koracima, gaca, vrpolji se - i pada. A tad se podiže i sve počinje ispočetka. …dječak koji svojim riječima izbezumljuje roditelje, ali se nasmiješi u pravom trenutku! …dečko čiji prijatelji spavaju na podu u vašem dnevnom boravku. …sinovi zauzimaju više prostora nego što bi se moglo zaključiti po njihovoj veličini. Zato je kuća tako prazna kad odu. Film je na vrhuncu napetosti. Telefon zazvoni. Procijediš psovku , ispružiš ruku prema telefonu. Zove te sin…više nije važno tko je ubojica! Mama, imam problem!! Nemam više love! Nemoj zezati! Pet tisuća…za dvadeset dana! Morao sam kupiti neke četiri knjige…preko osamsto kuna!…I Sara je imala rođendan… Dobro, uplatit ću ti na tekući sutra kad budem išla na posao! A imam još jedan problem… Od jučer nemam više love na iksici! Šta si danas jeo? Sendviče! Nemoj zezati, skuhaj si sutra nešto! Napravi tunjevinu sa tijestom! Aaaaaaa… to sam već triput jeo! Dobro uzet ću mljeveno i napravit ću nešto! Ajde srećo vidimo se za dva dana! Pet tisuća… A joj, nemam televizor u stanu!… Tata, tu u Pevecu je akcija…televizor i DVD tisuću kuna! Dobro kupi to! Govorili smo mu da kupi cipele, još dok je bio kod kuće! Nema šanse…jeste normalni! Drugi dan kako je otišao…Šta radiš!? Tražim cipele! Dobro! Navečer!…jesi li kupio cipele! Nisam, kupio sam tenisice! (četvrte!) Nemoj zezati!.. Bio je popust sedamdeset posto!!! Točno takve sam htio! Sutra ću kupiti cipele! I znaš…nemam hlače..samo ove dvoje nove… tu nitko ne nosi ove kao ja! Znam Alan…govorili smo ti!…Dobro, kupi još jedne hlače! IIIIIIIIIIIIIII… evo ga , opet je tu! Izljubio nas je! I Teicu je izljubio!!! Super starce imam! A kako vi stojite sa lovom? Ah… Da vas poljubim još dok ne dođu kolokviji!!!…Onda vam više neće biti do ljubljenja!….Naravno…MI MISLIMO da se zeza! Sve u svemu, presretni smo! Uspio je upisati faks koji je želio…i gdje je želio!…Nije da je bilo lako…Zaista se potrudio…spremao se za prijemni!…Konkurencija je bila grozna! I uspio je upisati bez plaćanja!…Super! Da… da se vratim na Balaševića!!! Stišala sam ga jer je otišao na tenis! Negdje prije godinu dana dođe on sa tenisa! Ej…da čujete kakvu kazetu sam nabavio! Super je! Balašević! Da super je! Šta ,vi to znate…slušali ste ga? Aha!!!!!!!!!!! Šta sve ove pjesme znate? Aha!!!!!!!! I sada, u kompjuteru imamo sve što je mogao naći…i ne samo Balaševića…i Dugme, i Čorbu, i Parni valjak, i sve što je TREŠTALO u našoj mladosti! Razlika je samo u tome što nama više ne trešti…ali možemo i to podnijeti!!! |
...Kako je beskrajno lijepo voljeti tebe!...
Slušam cvrčke... Čujem glazbu, negdje daleko! Zatvorim oči i... vidim tebe! Neću sama slušati cvrčke, ne zanima me glazba, na nebu ne vidim ništa!! Želim da budemo zajedno, da gledamo u zvijezde i da se držimo za ruke! * Poklonit ću ti pjesmu... najljepšu... najnježniju... Samo za tebe! Pjesmu, koja će prodrijeti do tvog srca, kao što blagi pogled tvojih toplih, toplih očiju, prodire do mog. Moja će ti pjesma reći... znaj da volim te! * Željela bih da mogu svoju ruku ugrijati u tvojoj… baš sada! Svoj pogled utopiti u tvome... i u njemu dokučiti ljubav. Ljubav koja postoji za mene, ljubav koja živi za mene, ljubav koja je, zapravo, samo jedan dio vječnosti. Ljubav... koja sa mojom ljubavi prema tebi, čini vječnost! * Kako je beskrajno lijepo voljeti tebe. Voljeti te i znati da sam voljena. Voljena toliko, koliko mogu zamisliti. * Mili, divno je to što znam da uvijek mogu naći utočište u tvojim mislima. A, znaš li gdje je tvoj dom? Znaš li gdje ima mnogo, mnogo mjesta za tebe? * Kad si daleko, postajem tužna. Mogla bih leći i osjećati kako iz mene istječe život. Čemu život u mojoj ruci ako ne može prijeći u tvoju. Da si ovdje, tvoja ruka bi mi taj život vratila. Obogaćen! Obogaćen tvojim životom. A ovaj papir je možda način da se sačuva jedna kap tog života. * Osjećaji su nekada toliko jaki da se pitam kako mi samo uspjeva tako dugo biti bez tebe. Nekada se pitam da li je to normalno, da li ću moći tako živjeti? A što, ako se dogodi da te moja ljubav počne sputavati i gušiti? * Možda ćeš mi jednoga dana reći, ili ću osjetiti... da me više ne voliš. Kojim bi smjerom tada krenuli moji osjećaji? Što bi se dogodilo u meni? Čime bi se ispunila praznina koja bi tada nastala? To su samo pitanja, to su razmišljanja... Ali ne, to se nama neće dogoditi... DANAS( Nakon dvadeset godina) IGORE! Bio si na putu... pet dana. I prije nego si se vratio, ja sam otišla na put... pet dana. Kad sam ja došla, opet si ti otišao... pet dana... I, petnaesti dan... Tea me pita... mama, ti ne putuješ? Ne! I, danas... moj osjećaj je isti kao pred petnaest... dvadeset godina. Ništa od čarolije nije nestalo. Ni jedna sjena, ni jedna mrlja ne postoji na našoj ljubavi... VOLIM TE!... JOŠ UVIJEK TE VOLIM KAO PRVOG DANA!... |
---Između!...
Ika, vratila si me u prošlost... sjetila sam se vremena kad sam SHVATILA ! Sjetila sam se vremena kad sam bila IZMEĐU i kad je trebalo krenuti dalje... najteže je dok se ne donese odluka... a onda ...sve ide svojim tokom! Pisala sam o tom na svom blogu, ali ovo ponavljam za tebe , ako budeš imala vremena čitati! Black soul... teško mi je to reći, ali čini mi se da se i ti nalaziš negdje "između"!
'Što se čini iz ljubavi, događa se uvijek s one strane dobra i zla!'' 7. DIO...........IZMEĐU Četvrtak, 17. 12. Vanja, proveli smo dan koji je mnogo obećavao. Bio je to divan dan. Skladan, sretan. Bio si mi tako blizak. Željela sam da bude još mnogo takvih dana, ali već kod sljedećeg susreta otkinuo se komadić čarolije toga dana, a i dalje te čarolije malo po malo nestaje. Što je razlog tome? Jučer mi je također bio jedan od loših dana. Moje noći pretvaraju se u košmare. Javljaju se pitanja. Da li ti značim dovoljno? Mislim da ne. Da li ti meni značiš dovoljno? Ne znam... onda kad se dignem, kad se razbudim, razgibam, onda sve postaje o. k. Vanja, da li te volim? Da li te još volim?... Nešto ne valja. Samo ne znam što. A možda i znam. Da, sigurno znam. Mija ti još jako mnogo znači. Jesam li ja zadovoljna ovako? Ne, nisam zadovoljna. Željela bih više vremena provoditi sa tobom. Ne, ovako zaista nisam zadovoljna. Na ovaj način mogu i bez tebe. Ovako ne možemo postati bliski. ............................................................................................ 17. 12. DRUGARICE INŽ… INŽ… INŽ… NIJE VAŽNO. NEKA DRUŠTVO NE TUGUJE. BRZO ĆU SE VRATITI. ISTINA DA MI OVDJE NIJE LOŠE, ALI ZNAŠ KAKO JE TO KAD TE NOSTALGIJA ZA STARIM KRAJEM I PRIJATELJIMA... VUĆE ZA NOS. NAJRAĐE BIH OTRČAO KUĆI DA VAS VIDIM. BIT ĆE MI TEŠKO, ALI ĆU POKUŠATI JOŠ OSTATI. PUNO POZDRAVA TEBI, TVOME TATI I NJEGOVOJ ŽENI. POZDRAVI I INE. NE PIŠI MI! IGOR .............................................................................................. Utorak, 29. 12. Vanja, Vanja... nisi sam. I on je tu ponekad. Uglavnom, cijelo vrijeme razmišljam o tebi. Razmišljam, pitam se, dilemiram se. Postoje problemi. Prije sam tako silno željela puno, puno vremena provoditi s tobom, ali sada mi pomalo izmičeš. Premalo vremena sada provodimo zajedno i počinjem se navikavati na to. Tako blizu, a ipak daleko... jer ti nemaš vremena za mene! Ili nemaš vremena ili manje osjećaš potrebu za mojim društvom. Ali da... prijatno mi je s tobom. Vanja... polako gubimo kontakt. Ne znam što je to... ujutro se uvijek budim kao prebijena i uvijek nezadovoljna stanjem među nama. Kako bih željela da bude? Pa ne znam! A onda nakon sat, dva vraća se život u mene, vraća se šibica koja gori za tebe. Točno postoje dani kada sam bila sretna, i dani kada sam bila razočarana. Vanja... želim da pričamo, pričamo, pričamo. Mnoge stvari utječu na to kako ću se osjećati. Razmišljanje o njemu unosi u mene nemir. Nastojim da ne razmišljam duboko o njemu. Ne bavim se analizom... riječi, postupaka, ponašanja. A ako počnem analizirati sebe... onda nastaje nemir. Četvrtak, 7. 01. 82. Vanja... znala sam da će mi biti teško kad odeš. A znaš li zašto? Zato što se borim... borim se sa sobom. Ne znam hoću li izdržati. Trebao bi biti sa mnom. Trebao bi svaki mogući trenutak biti sa mnom. Onda je o.k. Vanja, Vanja... hoću li izdržati? Što želim? Vanja, bilo bi lakše da si tu. Bilo bi milijun puta lakše. Što želim? Vanja, mislim da te volim, mislim da bih te mogla voljeti... ali i on je tu. Proganja me pomisao na njega, pomisao na to da mu ja možda značim nešto... a ti si baš sada otputovao. Voljela bih da si tu. Da si tu svaki trenutak. Vanja, hoću li biti dovoljno jaka? Želim li te dovoljno? Volim li te dovoljno? Vanja, voljela bih da si tu. Vanja, Vanja, ti si divan. Dobar si, pažljiv si, nježan si. Vanja, kako bi bilo da se javiš već jednom. Već me pomalo počinje hvatati bijes. Utorak, 12. 01. Danas ti nisam htjela ništa pisati, ali, ali, ali. Vanja, jedva čekam da pošalješ jedan «zdravo». Pa i nije prošlo tako puno vremena... devet dana, ali meni izgleda dugo. Zadnjih dana sam se malo aktivirala, sada mi vrijeme nešto brže prolazi. Sve teče normalnim, ustaljenim tokom. Znaš Vanja, u nekim trenucima mi postaješ nestvaran... tako daleko, a u nekima si mi tako blizu, blizu, blizu. Sigurno i ja tebi tako. Nadam se da sam ti ponekad blizu. Danas mi se ne da pisati o svakodnevici, što sam radila, što sam dobila, gdje sam bila. Sutra ću ti pisati o tome. A sada ću spavati i noćas ću sigurno sanjati o tebi. Znaš, ja ovo pišem u jedan crni notez, a na prvoj stranici, u koricama su mi slike koje si mi dao... tako da mi je pogled svaki čas na tebi... na nama... na meni... na tebi. Vanja, laku noć, sada mi se spava. Da, tu mi izgledaš kao začuđeni dječak!! Četvrtak, 14. 01. Večeras smo bili vani. Igrali smo flipere i asocijacije... A ima još nešto novo. Postala sam instruktor, ili još bolje profesor . Igor me je zamolio da mu pomognem oko ispita. Jučer smo cijelo dopodne radili i naučila sam ga masu toga. Moram priznati da je jako dobar učenik. Ništa mu ne moram osam puta objašnjavati. Zezam se! Dobro ide. 17. 01. «U jednom stisku ruke krije se mnogo tog! U jednoj dugoj šutnji bezbroj je riječi!» 18. 01. Maleni, volim vas obojicu. Jednostavno tako. Nježno vas volim obojicu. Izgleda da je bilo bolje u onom periodu dok još nisam krenula s tobom. Onda sam vas smjela imati obojicu pored sebe. Kako sam onda bila sretna. A sada... Eh, kako je to... Volim te, nježno. Tako si mi drag. Ali i on mi je drag. Izgleda da i njega volim. Nedjelja, 31. 01. Počelo me hvatati iščekivanje. Danas si možda krenuo. Možda ćeš sutra. Kada ću te vidjeti? Gdje ću te vidjeti? Srijeda, 3. 02. IGORE! Kako se osjećam prljava, zla, pokvarena i užasno nesretna. Opet užasno nesretna. Kako ću izaći iz ove situacije. Igore, jedino bih željela da ti znaš da te volim. Da li bi onda činio drugačije?... Ne... čak ni po cijenu toga da ti budeš sretan ne bi učinio korak da mi se približiš. Volim te, volim te, volim te! Kako sam sada sigurna u to. I kako mi sada malo znači to što se Vanja vratio. Ne, dapače... puno mi znači, ali zato što sada ne mogu biti sa tobom. Zar nam ovih mjesec dana ništa ne govori. O, i te kako... Meni su bili divni... u društvu, ali uvijek si bio pored mene. Kako se osjećam podla. On je tek sinoć došao, a ja uopće ne razmišljam o njemu. Kako mi ovaj trenutak Vanja malo znači, a navečer ću opet biti sa njim. Ti ćeš biti nesretan ako dođeš, a ja ću žaliti što nisam sa tobom. Postoji teorija da je ispravan put onaj koji je najteži i da je on jedini valjan. Koji je ispravan put za mene? Tako silno želim da sada dođeš kod mene, iako znam da je to sada i teoretski nemoguće. Ti nećeš doći. Ti nećeš učiti sa mnom, hoćeš li pričati sa mnom? Hoćeš, ali kad ne bude njega. Ma ne! Potpuno te shvaćam, potpuno te razumijem. Ti si sada u potpuno istoj situaciji u kojoj sam se ja nalazila u odnosu na Vanju. Posve ista situacija. Razumijem svaki tvoj postupak, jer i ja sam to sve prošla. I ponašala sam se potpuno isto kao i ti sada. A ja se nalazim u potpuno istoj situaciji u kakvoj je on bio. Kako je to zanimljivo. Situacije se ponavljaju sa istom postavom, tu i tamo ulijeće netko nov, a samo izmjenjujemo uloge. I što da ja sad napravim? Da li sam postala išta pametnija? Oh, koliko mi je lakše kada ovako drljam po papiru. Uopće nisam tako nervozna kao kad samo razmišljam i lutam po sobama u krug. Petak, 5. 02. Zaljubljena sam, da, da i da. Igore, zaljubljena sam u tebe, volim te. Sada sam sigurna. Ništa mi neće biti teško učiniti da bi ti to doznao. Ništa mi neće smetati niti stajati na putu sreće... samo ako ti to želiš. Davno se nisam ovako osjećala. Da, to je došlo samo od sebe. Kako bismo mi mogli biti sretni. Kako smo ti i ja slični. Zanimaju nas iste stvari. I ti voliš diskusije, filmove, sport, igre. A karakter? Da... oboje smo osjetljivi, ali i spremni za šalu. Sviđaš mi se, cijenim te i volim te. Po tvojim postupcima osjećam da i ti mene cijeniš. Pa mislim da me i voliš. Osjećam da voliš moje društvo, a i ja neopisivo volim biti sa tobom. Dovoljno za početak! Ponedjeljak, 8. 02. Svaki dan, u svakom pogledu sam sve bliže... slomu živaca. Bjesnim. Nervozna sam. Užasno sam bijesna na sebe. I što bih sebe više izmlatila ja to upućujem tebi. Igore, tako bih rado nestala odavde – zajedno sa tobom. Tako bih željela da dođeš, dan za danom te očekujem. Dolazi mi da vrištim, ne znam kuda bih sa sobom. Prolazim pored tvoje kuće očekujući da ću te vidjeti. Lutam po gradu u nadi da ću te sresti. A kada i dođeš na korzo ostajem nijema. Ne mogu ti ništa reći. I drugi su tu. I zato što se osjećam nepoštenom. Prema njemu, prema tebi i prema sebi. Bilo bi lijepo... pa da, baš je bilo lijepo dok je bio kod tete. Gnušam se same sebe. Pa baš me briga, šta mogu kad ga volim. Da! Ma šuti, šuti, šuti. O, kako bih se izmlatila. Igore, tako bih silno željela da dođeš sutra kod mene, a ja ne bih išla van. Sada mi predstavlja mučenje svaki susret sa Vanjom. Da, Vanja, skrivam ti svoje osjećaje. Kada bih željela, moglo bi i sa tobom biti lijepo. Da... izgleda da to više ne želim. Više ne maštam i ne razmišljam o tebi. Skroz razmišljam o njemu. Ti mora da to osjećaš... sigurno to osjećaš. Kako bi primio kraj. Boli te glava. A tek da ti kažem, a šta bi tek onda bilo. Strahovito se bojim kako bi ti to primio. A možda ti je ovako još teže. Sigurno nam je ovako svima teže. E, moja Marina... dobila si jedinicu iz psihologije. Zaista osjećam da se sve više približavam slomu. Osjećam da imam sve manje snage da prekinem, a sve više osjećam prazninu. Vanja, ta praznina je zato što skroz razmišljam o Igoru, a kada ne bi bilo njega ti i ja bismo bili o.k. Svakoga trena... u svakom pogledu sam sve bliže i bliže... slomu živaca. Marina, molim te ne razmišljaj.... da, mislim da pomaže ako plačem. To dolazi nekako kao rasterećenje. U suzama se utapa bol. Manje se razmišlja. Boli me ova situacija. Izgleda bezizlazna. Pa da, volim vas obojicu. Svakog na svoj način. A sama sebi ne dopuštam potpunu ljubav ni prema jednom, ni prema drugom. Voljela bih razgovarati sa jednim, pa sa drugim... pa da se onda pokupim. Tako želim da odem odavde. Najviše bih voljela kada bi mi Vanja sada rekao « Znaš, Marina, izgleda da ja tebe ne volim, hajde da mi prekinemo.» Subota, 13. 02. Igore, Kako sam silno većeras osjetila nervozu i bol i prazninu, jezivu prazninu što te nema. Kad smo bili na korzu... ti kažeš idem, a ne želiš ići. Oni svi šute. Oni svi možda žele da odeš, ali ja sam osjećala tako silnu potrebu da ostaneš. Mogla sam samo zaželjeti... nemoj ići. Da, večeras sam osjećala, pa ja tako neopisivo volim tvoje društvo. Tako sam nervozna. A da on nije došao i većeras bih bila sretna. Kako sam se jučer osjećala mirna i sretna. Igore, da nema tebe, ja bih bila zadovoljna s Vanjom, ali ovako ne mogu. Svakim časom biti će mi sve teže bilo što učiniti. Osjećaš li da moje misli lete k tebi? Igore, da li to osjećaš? O kako te ja neopisivo mučim. Znam da te mučim, ali vjeruj mi, ne želim to. Bila bih spremna sutra otići sa tobom... daleko od svih. Nitko mi drugi ne treba. Volim te, znaj da te volim. Uopće mi nije važno što bi drugi mislili o meni, ali važno mi je to što bih povrijedila Vanju. Da možemo samo otići negdje, čak bi to bilo lako, ali ovako da ostanemo ovdje... ovako bih ga neopisivo mučila. Ali ovako mučim sebe, a i tebe. Da li ti uopće osjećaš da mučim i sebe. Ne, ti to ni ne znaš. Kada bi mi ti sutra rekao da se udam za tebe... ja bih bez razmišljanja, bez dileme i bez straha rekla... da. Svakim danom, u svakom pogledu... sve više osjećam da te volim. Utorak, 16. 02. Igore, ti si sada tako dalek... Ti si čist... Ti nisi ništa kriv... Ti niti ne pričaš sa mnom... Ti niti ne ideš tamo gdje ja idem. Eto, tako to ide... Ti si glup, da znaš! Jednako koliko sam i ja glupa. Nisi ti ništa bolji od mene. Ja ne želim da budeš bolji. U stvari, ja ti zavidim, jer osjećam da si ipak nešto čvršći, jer po cijenu svoje sreće ne želiš uništiti tuđu sreću. Ali to ide tako. Ti si ponosan, preponosan da bi mi rekao bilo što. Da, ti si rekao, ali ja nisam reagirala isti trenutak, a u stvari sam bila neopisivo sretna. O kako bih željela porazgovarati s tobom. Da ti kažem sve, sve što mi leži na duši. Mislim da... kako bilo da bilo... ne može biti gore nego je sada. Jer sada je užasno. Pošto cijelo vrijeme razmišljam o tebi za Vanju ne ostaje ništa. Uništila sam ono što sam osjećala za njega, a ti izvoli... uništi ono što osjećam za tebe... i da vidiš. Kakve sve načine nisam već do sada smišljala da ti kažem da te volim... u stvari samo da nađem način da popričamo. 16. 02. Igore! Odjednom mi je pala na pamet pomisao da ti napišem pismo. Znaš, sada je dva i pol u noći, i jedino u to vrijeme, mogla mi je sinuti ta ideja. Stvarno je smiješno i luckasto što ti pišem, a viđamo se svaki dan... ali izgleda da je to jedini način da popričamo. Pogotovo sada, kad si se ti ponovo odlučio zatvoriti u svoj svijet. A što želim? Jednostavno, želim samo to da znaš da te volim. Već danima se grizem, nerviram, dilemiram, razmišljam da li da ti kažem ili ne... pa onda kako da ti kažem... i svakim časom osjećam da imam sve manje snage i prilike da ti to kažem. Ovaj čas sam smirena. Kako čovjek postaje miran kada nešto odluči... ali, nedoumica je užasna stvar. Koliko puta sam željela porazgovarati s tobom... da ti kažem sve... sve što mi leži na duši. Kako god da bude, mislim da ne može biti gore nego je sada. Jer, sad je užasno. Pošto cijelo vrijeme razmišljam o tebi, za njega ne ostaje ništa. Osjećam se tako prljava, zla, podla, pokvarena. Igore, neće sve lađe propasti ako me ti i ne voliš, ali opameti se i ti već jednom i riješi nešto riječima... probaj malo priječi preko svoga ponosa, a ne da sve riješavaš šutnjom. Ja govorim tebi da riješiš nešto riječima, a ja? Kako se ja ponašam? Igore, volim te. O kako je to teško reći. Igore, uopće mi neće smetati što ti to sve znaš, bez obzira što ćeš misliti o meni i kako ćeš se ponašati. I budi siguran, poslije ovoga, što god budeš želio, prihvatit ću to smireno. Jednostavno sam osjećala potrebu da saznaš što osjećam. Možda je sebično od mene što ti to sada pišem... jer ti si možda već odlučio... možda si već stekao svoj mir. Kad samo pomislim kako ćeš biti šokiran kada ovo budeš čitao, dođe mi da se nasmijem. Reći ćeš... pa ona nije normalna... zašto mi to sve piše... pa zar ne vidi iz mog ponašanja što sam ja odlučio. Ja neću da povrijedim prijatelja... ja ne želim da se borim... ja... Baš me briga, i baš me briga, i baš me briga! Strahovito volim tvoje društvo, ali ne brini... dosta se toga već i do sada preguralo preko mojih leđa. Nisam ja baš tako slaba i krhka... Na kraju... volim te... i učini što želiš. Meni je dovoljno i toliko što to znaš. Marina P.S. Sada je jutro... i ipak me malo strah tvoje osude ovog postupka. Petak, 19. 02. E, pa, Marina... ako budeš sretna, stvarno sebi duguješ tu sreću. A sada sam sretna. Joj kako sam zadovoljna. Nadam se da stavljam točku na crne dane, na nervozu, na nedoumice. Koji je danas datum? 19. 02. 1982. Sada mogu mirne savjesti maštati o tebi. ********** Ovdje postoji jedno pismo koje sam pisala Nataši. Opisuje prekid sa Vanjom, i razgovor sa Igorom. Ako ne budem mogla doći do njega, morat ću to ponovo opisati... a baš mi se i ne da. ************** Pokušavam se sjetiti! Nevjerojatno je kako čovjek, ružne trenutke briše iz svoje svijesti. Trenutke, kad si nekome donio tugu. Izbrisala sam iz svoje svijesti dan, kada sam Vanji rekla da prekidamo. Sjećam se dana kad se Igor pojavio na vratima. Djelovao je zbunjeno, djelovao je tako nesigurno! «Marina, idemo prošetati...» jedva je izustio. Šetali smo. Prošli smo gradom uzduž i poprijeko. Kako početi? «Marina... dobio sam pismo... Nisam vjerovao... nisam mogao vjerovati... I klupko se polako počelo odmotavati. ON ME VOLI... SVIM SRCEM... DUŠOM.... TIJELOM A, sjećam se i trenutka kad sam roditeljima rekla da sam prekinula sa Vanjom... da volim Igora... Bili su šokirani. Vanja im se sviđao i bilo im je tako drago što sam, nakon svih tih godina, ipak s njim. Žestoko su reagirali... ljutili su se... vikali... pričali... I ja sam bila šokirana... ALI, JA VOLIM IGORA... Prvo vrijeme, bilo je grozno teško... praćeno njihovim neodobravanjem. Naša ljubav je u samom početku, morala proći najteži test. Bilo je to razdoblje puno pitanja, problema, nedoumica... Bilo mi je tako teško shvatiti, dokučiti... da volim Igora... ali kad se to jednom dogodilo... odlučila sam! U cijeloj toj zbrci misli i događanja... otišla sam sa bratom na skijanje. Bilo je to tjedan dana... bijega od svega. Golte, 22. 02. Sada sam daleko od svih, i polako sređujem misli. Kad nešto, jednom prođe, onda sve izgleda lijepo i divno, a ustvari nije bilo uvijek tako. Vanja, bilo je lijepih trenutaka, ali i puno onih ispunjenih pitanjima. Igore, sa tobom mi je uvijek bilo lijepo, uvijek sam se osjećala sretna. Samo, da li ću to uspijeti sačuvati i ovih sedam dana ili će razmišljanje o tome kako će Vanja patiti, promijeniti nešto. Moram ostati jaka do kraja. Ne smijem stati na pola puta. Sada vidim da bi mi bilo čak daleko lakše da nisam išla na skijanje. Igore! Najlakše i najljepše bi bilo da sam svaki trenutak sa tobom. Sada... sa jedne strane, postoji neizvijesnost i borba... i velika nada da bismo mogli biti sretni... a sa druge strane je sigurnost. Voljela bih puno, puno razgovarati sa tobom. Ovdje su noći tako beskrajno duge. Daju i previše vremena za razmišljanje. Jedva čekam da prođe ovih sedam dana da se ponovo vratim u stvarnost. Uz tebe ću imati snage za sve. Igore, od tebe sam naučila da treba razmišljati o svemu... a kada se tako razmišlja, onda je svaki korak tri puta teže napraviti nego da se odmah učini ono što se osjeća. Igore, dat ću ti savjet da ne analiziraš previše svaku rečenicu, jer ćeš pasti u nesvijest od razmišljanja. Hoćemo li nas dvoje biti dovoljno jaki da se izborimo za svoju sreću. Da li je to za osuđivati? Ne, mislim da nije. Kako bi bilo lijepo da si sada ovdje. Jesi li danas imao težak dan? Kakvo li je stanje u društvu? Što se događa, kako se ponašaš, kako se ponašaju prema tebi ? Da li me osuđuju? Da li tebe osuđuju? Tebe, stvarno, nemaju zašto... ali nekako im lakše dođe za sve kriviti muškarce! Željela bih ti pomoći, jer mislim da se sada loše osjećaš. Da li razmišljaš ili maštaš? Hoćeš li biti dovoljno jak, jer sada tek nailaze problemi. Ja, nekako, osjećam da sam svakim časom sve sigurnija... jer iza nas postoje godine razumijevanja, pažnje i prijateljstva. I povjerenja... Naprosto ne znam, kako već do sada nisam zaključila koliko mi značiš. Kada razmišljam o svemu tome, osjećam se tako divno, sigurno, sretno. 23. 02. 1982. Ovo je prvi puta da brojim, koliko dana skijanja mi još ostaje... i mislim, kako ih je još puno. Igor i Marina! Dođe mi tako nestvarno! 24. 02. Osjećam neopisivu potrebu da te vidim. Ne znam što da počnem sa sobom u ovom trenutku. Sada sam se probudila... u stvari ne bi se ni moglo reći da sam se probudila, jer ovo noćas, teško da bi se moglo nazvati spavanjem. Ne da mi se skijati, ne da mi se tražiti način da se zabavim, a kada mirujem... počinjem razmišljati i osjećam neki grčeviti strah. Mislim da znam razlog tog straha. Ja osjećam želju da ti kažem sve, a to sve... sigurno nije ružićasto. Postoje i problemi. Razmišljam... hoćeš li se uplašiti problema? Željela bih da uspostavimo potpuni kontakt... a puna sam nade, jer je i počelo tako. Kako suze pomažu. Znam što bi mi sada trebalo da se oporavim. Trebao bi mi reći... Marina volim te, volim te, volim te! I ja bih tebi rekla... Igore volim te, trebam te, želim te... zauvijek. Željela bih da više ne razmišljam o problemima, da više ne moram biti tako jaka, da se isplačem na tvom ramenu. Dobila sam jednu knjigu koju sam sa zadovoljstvom pročitala. Baš knjigu kakva mi je u ovom trenutku potrebna. HARRY LORAYNE “ Tajna snage duha” KAKO KONTROLIRATI BRIGE- TAJNA DUŠEVNOG MIRA “Sagradite škrinju. Svaki dio oblikujte s pažnjom. Kad je tako čvrsta, kao što je vaša ruka može načiniti, stavite u nju sve vaše brige. Sakrijte u nju sve misli o vašim neuspjesima i svaku gorku čašu što ste ispili. Zaključajte u nju sve vaše glavobolje... Tad sjednite na nju... i smijte se! STRAH OD NEUSPJEHA Briga zbog neuspjeha je najgluplja stvar, koja nas spriječava da pokušamo ponovo. Nemojte skrivati svoj strah pred drugima. Od prvenstvenog je značaja, da drugima povjerimo iskreno, otvoreno... ono čega se bojimo. Strah od neuspjeha? Ako mislite, na primjer... “bojim se da ne uspijem”, vi nikada nećete ni početi, a to je najteži zločin. Počnite i stremite visoko. Stremite prema suncu... možda ga nećete doseći... ali će strijela letjeti dalje, nego ako gađate neki predmet koji je blizu. NEODLUČNOST Borite se protiv neodlučnosti i pobijedit ćete vrijeme. Do otezanja dolazi, uglavnom, iz straha da se donese odluka. Ako imate na izboru dvije mogućnosti, a ne znate koju da odaberete, obično odgađate odluku. Treba odabrati ili jednu ili drugu, ali učiniti to odmah. Kad jednom krenete, možete se popeti na sam vrh. Zapamtite, što dulje odgađate donošenje odluke, nećete uopće donijeti nikakvu odluku. Ako imate pred sobom neki cilj, učinite nešto za njegovo postizanje. Nemojte dugo čekati na pravo vrijeme, jer ono rijetko dolazi. U večini slučajeva, pravo vrijeme je sadašnjost.” Ovo su misli iz knjige, koje su mi pomogle u ovom trenutku, kad ne mogu razgovarati sa tobom. Trebala bi mi tvoja podrška. ************ Kad sam se vratila sa skijanja... došao je Vanja... “ Marina, molim te, moramo još jednom razgovarati...” Sjeli smo u auto... vozio je... I onda je pitao... “Objasni mi! Reci mi razlog! Reci mi zašto!... Ne mogu shvatiti! Samo mi nemoj reći da je to zbog Igora... nemoj ponovo! Ako je zbog Mije... Marina, to je gotovo. Mija se udaje! Marina, nemoj to raditi... i ti ćeš ići od jednoga do drugoga, kao i ja... svih ovih godina. Svaki susret... svaka pjesma... svaki ples... Marina... udaj se za mene... odmah...” “Teško mi je... Vanja, ti si tako dobar... ali, evo... dogodilo se... Ja naprosto volim Igora! Zaljubljena sam do ušiju. Godinama smo bili prijatelji. Bio je tu. Kad sam bila tužna, nesretna... često je nudio svoje rame, savjet... podršku... društvo. I kad sam opet krenula sa tobom... polako sam shvatila da gubim njega. Vanja... neću šetati od jednog do drugog... odlučila sam. I tek sada, zapravo, razumijem kako si se ti osjećao... svih ovih godina. Ali mislim da sam naučila nešto iz svega toga.” |
| < | veljača, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv